Sjećam se kako sam, kao student medicine u Karaciju (Pakistan), uobičavao da čekam satima autobus do koledža. Javni transport je bio takav da sam ja, zbog svog mladalačkog nemira a i u želji da ne propustim predavanja, često činio dovu za dolazak autobusa. I uvijek sam se hrabrio Kur’anskom porukom
“Nasrum-min-Allahi ve Fethun karib„ (Kur’an, 61: 13),
koja je bila napisana na večini autobusa. To u prevodu znači:“Allahova pomoč i pobjeda su blizu.”
To je bilo prije više od tri decenije. Ali, unatoč velikom porastu broja muslimana i broja islamskih država, bojim se da smo mi muslimani pasivno čekali i još uvijek čekamo naše prevozno sredstvo (Allahovu pomoč).
Naši stalni gubici i stradanja pokazuju tu našu pasivnost i nemarnost. Arapsko-izraelski rat 1976. godine, gubitak Al-Qudusa (Jerusalema), raspadanje Pakistana, stalni masakri nedužnog naroda u Palestini, Libiji, Indiji, Kašmiru, ubistvo Sejida Qutuba, problemi u Afganistanu, nemiri u Zaljevu, zakidanje Alžiraca u njihovoj pobjedi na izborima, genocid u Bosni, propaganda zapadnih medija protiv islama, sve to dovelo je do jadnog stanja u kojem se nalaze muslimani danas.
Činjenica je, ma koliko to čudno zvučalo, da kada neki od zapadnih političkih vođa gubi na popularnosti u svojoj zemlji, najlakši način da to popravi je slanjem trupa u velike zemlje, kao što su Irak ili Libija. Slanjem velikog broja vojnika i uništavajučeg oružja, on želi da odvrati pozornost od događaja koji se dešavaju u njegovoj zemlji.
Na taj način i mediji se usmjeravaju prema tim, nebitnim stvarima, a glavne teme bivaju zanemarene. Slabe vođe islamskih država, zastrašene tim oružjem, samo čekaju pomoč s bilo koje strane.
Muslimani ni na socijalnom planu nisu ostavljeni na miru. Dok se u Evropi nošenje poveza oko glave i arapske mahrame za muškarce (shumagh/ghutra) smatra zaostalim i neelegantnim, muslimankama u Francuskoj zabranjuje se nošenje hidžaba (mahrame) u školama. U isto vrijeme, nošenje krstova i jevrejskih kapica ne privlači nikakvu pažnju ni medija, a ni vlasti.
Prenosi se od poslanika Muhameda, sallallahu alejhi we sellem, da je rekao:
“Narod će navaljivati na vas, kao što gladni navale kada su pozvani na gozbu.” Zatim neko upita: “Da li će se to desiti zato što nas je malo?’’ Poslanik Muhamed, sallallahu alejhi we sellem, odgovori: “Ne, bit će vas u velikom broju, ali čete biti kao pjena na bujici. Vaš neprijatelj vas se više neće bojati, i slabost (vehn) će biti u vašem srcu.’’ Ashabi upitaše: “Šta je vehn?’’ Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, odgovori: “Ljubav prema dunjaluku i strah od smrti.’’
(Sunen Ebu Davud,Albani,br.4297)
U zadnjih petnaestak godina, oko deset miliona muslimana poginulo je u međusobnim sukobima i nametnutim ratovima. Kao posljedica toga 80 posto od ukupno dvadeset miliona izbjeglica su muslimani. Predstavljanje islamskog ummeta svelo se samo na organizacije kao OIC i Arapska Liga, te njihove rutinske sastanke i samite. Te grupe se sastanu, izdaju izjavu obavještavajuci UN i SAD da urade nešto za muslimane i sve se na tome završi.
Da li oni koji traže pomoc, zaštitu i odobrenje od drugih država čitaju Kur’an koji jasno kaže: “Ako vas Allah pomogne, niko vas neće moči pobjediti, a ako vas ostavi bez podrške, ko je taj ko vam, osim Njega, može pomoči? I samo u Allaha neka se pouzdaju vjernici.” (Kur’an, 3: 160).
Ali Allahovo obečanje za pomoc i pobjedu nije bezuslovno. To je ugovor izmedu dvije strane, a nagrada je sigurna, kada se ispune uslovi toga ugovora.
“O vjernici, hočete li da vam ukažem na trgovinu, ona će vas spasiti patnje nesnosne: u Allaha i Poslanika Njegova vjerujte i imecima svojim i životima svojim na Allahovom putu se borite - to vam je da znate bolje, On će vam grijehe vaše oprostiti i u džennetske bašce vas, kroz koje će rijeke teči, uvesti, i u divne dvorove u edenskim vrtovima;- to će biti uspjeh veliki-, a dače vam i skoru pobjedu! Zato, obraduj radosnom viješcu vjernike!” (Kur’an, 13 10-13).
Uslovi ugovora su pojašnjeni u sljedečem Kur’anskom ajetu:
“Allah obečava da će one među vama koji budu vjerovali i dobra djela činili sigurno namjesnicima na Zemlji postaviti, kao što je postavio namjesnicima one prije njih, i da će im zacijelo vjeru njihovu učvrstiti, onu koju im On želi, i da će im sigurno strah bezbjednošcu zamijeniti; oni će se samo Meni klanjati, i neće druge Meni ravnim smatrati. A oni koji i poslije toga budu nezahvalni, oni su pravi grešnici.” (Kur’an, 24: 55).
Iz navedenih Kur’anskih ajeta može se zaključiti se da iman (vjerovanje) ne sastoji samo od riječi nego i djela, ustvari dobrih djela. Poslije izgovora Šehadeta postaje se vjernik. Poslije tog (od vjernika) se zahtjeva da to svoje vjerovanje potvrđuje svojim djelima, slijedeci pri tome Kur’an i sunnet, a uz sve to, boreči se u Allahovo ime sa svim što posjeduje da bi zaslužio Allahovo zadovoljstvo.
Samo tada islamski ummet zaslužit će epitet najbolji među svim nacijama, i samo tada Allah će nagraditi vjernike obečanim uspjehom na ovom a i na budučem svijetu.
I Kur’an nas podsječa: “Trudite se! Allah će trud vaš vidjeti, a i Poslanik Njegov i vjernici, i vi čete biti vračeni Onome koji zna nevidljivi i vidljivi svijet, pa će vas o onome što ste radili obavijestiti.” (Kur’an, 9: 106).
Zbog svega toga islamski ummet ne smije sebi dozvoliti da jednostavno stoji i čeka (Allahovu pomoč).
Objavi komentar