Iskrenost i srčanost

Pojmovi "iskrenost" (ihlas) i "srčanost" (kalb) su nerazdvojivo povezani i zato se uvijek spominju i obrađuju zajedno.Nema iskrenosti bez srčanosti. Kada neka osoba nešto voli i želi i to osjeća svojim srcem, onda se kaže da ta osoba iskreno voli to što voli i iskreno želi to što želi.

 Ako pak neka osoba nešto želi ili voli samo svojim riječima, a da tu želju ili ljubav ne osjeća u svom srcu, onda kažemo da ona nije iskrena u toj svojoj želji ili ljubavi.

Iskrenost se sastoji iz sljedeća tri elementa: srca (misli i osjećaji), riječi i djela. Iskren je onaj ko, nešto što misli svojim mislima i osjeća svojim srcem, to isto govori svojim riječima i to isto potvrđuje svojim djelima. Da bi se postigla iskrenost sva tri elementa moraju biti prisutni, odnosno i misli i riječi i djela moraju biti usklađeni. Naprotiv ako neko jedno govori a drugo misli i radi, takva osoba je neiskrena, odnosno licemjerna i dvolična.

Srce je mjesto gdje se formira namjera (nijjet), a znamo da se upravo prema nijjetu mjeri vrijednost svih ljudskih djela.Prema tome ISKRENOST SE FORMIRA U SRCU, A POTVRĐUJE DJELIMA.U ovom odnosu srce ima prioritetni značaj, ono je centar iskrenosti.

Znači onaj ko želi da bude iskren u svojoj vjeri, on mora nastojati da stalno čisti svoje srce, tako što će nastojati da se ''punim srcem'' obraća Allahu we teala spominjući Ga (zikrullah) i upućujući Mu dove; da "punim srcem" obavlja propisane ibadete (salat, zekat, post i dr.); da nastoji ono što pročita u Kur´anu ''srcem osjetiti i proživjeti'' i da nastoji da to odmah i sprovede u djelo; da "iz srca" voli i čini sve ono što je lijepo i dobro i što

Allah we teala voli, odnosno da "iz srca" mrzii i ne čini sve ono što je ružno i zlo, i što Allah we teala mrzi, i prema mogućnostima se protiv toga bori. SAMO OVIM I OVAKVIM PUTEM SE OSTVARUJE ISKRENOST, ČISTI I RAZVIJA SRCE I USAVRŠAVA VJERA. A SVE ONO ŠTO SE IZGRAĐUJE NA LAŽNIM POLJULJANIM ELEMENTIMA SE RUŠI I PROPADA BAŠ KAO MIKADO ŠTAPIĆI.Dokaz za ovu tvrdnju su, između ostalih, sljedeći ajeti:


39:22 Zar je isti onaj čija je prsa Allah raširio, pa on slijedi svjetlo
Gospodara svoga? Teško onima čija su srca neosjetljiva kada se spomene Allah, oni su u pravoj zabludi!

39:23 Allah objavljuje najljepši govor, Knjigu, sličnu po smislu, čije se pouke ponavljaju, zbog kojih podilazi jeza one koji se Gospodara svoga boje, a kada se spomene ime Allahovo, kože njihove i srca njihova se smiruju.Ona je Allahov pravi put na koji On ukazuje onome kome On hoće; a onoga koga Allah ostavi u zabludi niko na pravi put neće moći uputiti.

19:58,59 "To su ti vjerovjesnici koje je Allah Milošću Svojom obasuo, potomci Ademovi i onih koje Smo sa Nuhom nosili i potomci Ibrahimovi i Israilovi i onih koje Smo uputili i odabrali. Kad bi im se Ajeti Milostivog čitali, oni bi licem na tle padali i plakali (sedžda). A njih smjeniše zli potomci, koji molitvu
(salat) ostaviše i za požudama pođoše; oni će sigurno zlo proći."

84:16-21 "I kunem se rumenilom večernjim i noći i onim što ona tamom obavije i mjesecom punim - vi ćete sigurno na sve teže i teže prilike nailaziti! Pa šta im je, zašto neće da vjeruju i zašto,kad im se Kur´an čita, na tle licem ne padaju?!"

Iz ovih ajeta jasno se vidi da su srce, sedžda i suze iz očiju znakovi pravih mu´mina, odnosno drugačije rečeno MU´MINI NE MOGU BITI NEOSJETLJIVI NA KUR´AN. Iz toga se izvlači pouka da je - Kur´an posmatrati kao običnu knjigu čiji tekst ne dojmi više nego li tekst bilo koje druge ''zemaljske'' knjige - jedno svojstvo munafika.

Nasuprot tome opće je poznato u Islamu da su Resulullah salallahu alejhi wa selem i ashabi NASTOJALI DA ODMAH I NE ODGAĐAJUĆI, NEPOSREDNO I KONKRETNO SPROVODE KUR´ANSKE AJETE U DJELO. Ovo potvrđuju i vjerodostojne predaje od ashaba u kojima se kaže da oni nisu nikada išli na učenje narednog dijela Kur´ana dok prethodni ne bi shvatili i potpuno primijenili.ISLAM JE NAČIN ŽIVOTA A KUR´AN JE UDŽBENIK ŽIVOTA.

Na ovom putu nastoji se istrajati čitav život, a to sigurno znači da ćemo se susretati na tom putu sa prokletim iblisom i njegovim vojskama koji nastoje da nas skrenu sa tog puta ili na njemu zaustave. Znači moramo se protiv njih boriti i istrajati u toj borbi sve do smrti (edžela).Ali perventivno samo sa istinom i iskrenosću svojih srca.Tj. suštinom Islama, a to je borba protiv samog sebe.

BORBA PROTIV SVOG NEFSA (BORBA SA SAMIM SOBOM)


Postoji jedna predaja da je Resulullah salallahu alejhi wa selem rekao pri povratku iz jedne bitke da se iz malog džihada vraćaju u veliki džihad. Kada je upitan šta je to veliki džihad, odgovorio je da je to borba sa samim sobom. Ovaj hadis je sporan i mnogi ga ne prihvataju kao vjerodostojnog (sahih)i ne nalazi se u zbirkama hadisa Buharije i Muslima. Međutim, zaista, formalno-pravna vjerodostojnost ovog hadisa nije ni bitna, jer je istinost ove izreke da je borba sa samim sobom veliki džihad evidentna i neosporna. Dovoljno se sjetiti brojnih ajeta

Kur´ana koji upućuju na razum i razmišljanje i na tom osnovu uključiti zdrav razum i onda se lahko shvata da veliki džihad i mali džihad čine jednu nerazdvojivu cjelinu, jednu simbiozu u kojoj ovise jedan o drugom. Naime veliki džihad prethodi malom, jer, da bi vjernik napustio dom i porodicu i priključio se vojsci koja ide u mali džihad, on prvo mora da pobjedi šejtana u sebi koji ga plaši na razne načine (smrću, ranjavanjem i invaliditetom, brigom za porodicom i sl.) ili ga odvraća od borbe pozivajući ga da ostane kod kuće gdje mu je boravak tako prijatan i gdje je okružen dragim licima njegovih najbližih ili mu govori da je ta borba bespotrebna i besmislena.

Na ove i razne druge načine šejtan nastoji da odvrati vjernike, pogotovo one kolebljivije i plašljivije od borbe i samo oni vjernici koji mu se odlučno suprostave i u velikom džihadu ga pobijede, idu u mali džihad. Međutim stvar se ne završava samo sa odlaskom u borbu, jer šejtan obično ne odustaje i zna napadati i mudžahida koji ide na pohod uljevajući mu osjećaj straha i neodlučnosti i umanjujući mu borbeni moral. Vidimo dakle da onaj vjernik koji ne odnese pobjedu u velikom džihadu neće ni otići u mali džihad ili će u samoj borbi biti plašljiv i malodušan.

Ako čovjek uspije odnijeti pobjedu u velikom džihadu u prvoj fazi borbe, a potom i u malom džihadu u drugoj fazi borbe, nakon toga opet slijedi veliki džihad i od ishoda bitke u toj, trećoj fazi borbe zavisi karakter netom završene borbe (u drugoj fazi), u smislu da li je ona zaista bila borba na Allahovom putu ili ne. Poznato je da je Resulullah salallahu alejhi wa selem nazvao i definisao džihadom svaku onu borbu kojom se želi postići da "Allahova riječ bude gornja", odnosno drugačije rečeno džihad je svaka ona borba kojom se želi uspostaviti vladavina Allahovih we teala pravednih i savršenih Zakona na zemlji. Prema tome džihad je svaka ona borbe nakon koje pobjednici upravljaju novoosvojenim prostorom pravedno, milostivo i dosljedno,bez lažnih ubacuvanja elemenata pa makar se to ticalo svih segmenta zivota, po Šerijatu, pri čemu, naravno, niti oni sami nisu izuzeti od Zakona.

Pa prema tome da se zaključuti da je mali džihad ovisan o velikom koji mu i prethodi i slijedi nakon njega i ako nema pobjede u te dvije etape velikog džihada ili nikako neće doći do malog džihada ili će on pak izgubiti svoj uzvišeni karakter i pretvoriti se u običnu borbu za vlast, plijen i teritoriju.

Međutim isto je tako i veliki džihad ovisan o malom, jer o malom džihadu ovisi iskrenost velikog džihada. Mali džihad je potvrda iskrenosti velikog džihada. Što se ovoga tiče samo je dovoljno spomenuti hadis gdje se kaže da je džihad (misli se na borbu protiv neprijatelja) mizan (vaga) na kojoj se razdvaja iskreni vjernik (mu´min) od licemjera (munafika).

Za one koji ne vole da se stvari zaključuju putem razmišljanja i povezivanja (kijas) već zahtijevaju vjerodostojan dokaz (crno na bijelo) da borba sa samim sobom u Islamu ima karakter džihada (borbe na Allahovom we teala putu) i to velikog, možemo spomenuti hadis (koji se smatra potpuno vjerodostojnim) da je Allahov Poslanik rekao da je čovjekov najveći neprijatelj njegov nefs (njegova strast). Lahko je zaključiti da borba protiv najvećeg i najopasnijeg neprijatelja i sama nosi atribut najveće i najznačajnije borbe. Zatim i sljedeći ajeti:

9:44 "Oni koji vjeruju u Allaha i u onaj svijet neće od tebe tražiti dozvolu da se ne bore zalažući imetke svoje i živote svoje.A Allah dobro zna one koji su pobožni."

9:45 "Od tebe će tražiti dozvolu samo oni koji ne vjeruju u Allaha i u onaj svijet i čija se srca kolebaju, pa sumnjaju i neodlučni su."

Iz ovih ajeta jasno je to da svaki onaj musliman koji nije dovoljno jak i iskren u vjeri, odnosno koji u velikom džihadu ne pobjeđuje svog šejtana dolazi u situaciju da se koleba, da sumnja u sebe svoj rad i u Allahovu pomoć i uspjeh u borbi pa je neodlučan i traži razlog i opravdanje da izostane iz borbe bilo koje vrste. Takav ne želi da ide u borbu i samo traži način da se izvuče. Allah we teala jasno kaže i to da takvi nisu oni koji su jaki u vjeri (lahko je zaključiti da su to oni koji odlučno pobjeđuju svog šejtana) i koje On dobro poznaje kao pobožne.

Prema tome, na bazi svega prethodnog iskazanog može se reči da BORBA PROTIV SAMOG SEBE IMA NAJVEĆI ZNAČAJ U ISLAMU I DA PREDSTAVLJA NERAZDVOJIVU CJELINU SA BORBOM PROTIV NEPRIJATELJA I ZAJEDNO SA NJOM IMA KARAKTER BORBE NA ALLAHOVOM PUTU (DŽIHADA).

Veliki džihad protiv samog sebe je borba koja počinje sa ulaskom u Islam i prestaje tek sa smrću. Poprište ove borbe je čovjekovo srce i njome se ono čisti od prljavštine zlih misli (vesvesa) i grijeha očiju, ušiju, jezika i ruku. Njome čovjek stalno nastoji da iz sebe izbaci ružna svojstva kafira (nevjernika) i munafika (licemjera), a da u sebi razvije plemenita svojstva iskrenog muslimana (mu´mina).

Njome čovjek nastoji da bude bolji, odnosno da što u većoj mjeri postigne savršenstvo i potpunost svoje vjere i svoje duše. Njome se čovjek približava svome Gospodaru i Stvoritelju pri čemu raste Allahovo we teala Zadovoljstvo njime i on dobiva veći stepen i veću nagradu kod svoga Gospodara.