(Intervju vođen sa Hamzom Yusufom u Kalgariju, Kanada, za vrijeme Sedmice islamske svjesnosti koju je organizirala Asocijacija muslimanskih studenata na The University of Calgary. Intervju vodila Randa Hamadieh.)
O Hamzi Yusufu: Šejh Hamza Yusuf rođen je u mjestu Walla Walla, Washington, SAD, a odrastao u sjevernoj Kaliforniji. Musliman je postao 1977. godine, nakon čega odlazi u različite muslimanske zemlje i nekoliko godina izučava islam. Putuje širom svijeta i govori o islamu. Nastupa i u mnogim lokalnim i međunarodnim medijima.RH: Koje kulturne prakse koje ste zapazili tokom Vaših putovanja po muslimanskom svijetu su Vam zapele za oko kao različite od onih na Zapadu?
HY: Na Zapadu postoji izražena odijeljenost između mladih i starih. Sa druge strane, u muslimanskoj tradiciji, mladost se nastavlja do 40 godine. U zapadnoj civilizaciji, ideja adolescencije je čisto društvena konstrukcija. Generacijski jaz u SAD nije nužno univerzalan za sve kulture, mada se Amerika svojski trudi da svoju monokulturu izveze širom svijeta. To se događa stoga što su ljudi izloženi televiziji i filmovima dominantne kulture. Zato se američki kulturni fenomen sada može vidjeti širom svijeta.
RH: Šta mislite o današnjoj muslimanskoj mladeži i javnom obrazovanju?
HY: Mislim da je moderna škola negativno iskustvo. Mislim da se mnogo više može naučiti van škole nego u njoj. Danas postoji univerzalni obrazovni sistem, bilo da ste u nekoj arapskoj zemlji, u Kini ili negdje drugdje. To univerzalno obrazovanje samo varira zavisno od političke atmosfere u određenoj zemlji. U Iraku je, naprimjer, indoktrinacija vjerovatno očitija, dok je u SAD suptilnija. Škola je vještačka tvorevina kako bi se pojedinci socijalizirali u određeni grupni identitet. Cijela ideja o «školi za ribe» je u tome da sve zajedno plivaju, dok je tradicionalno islamsko obrazovanje u potpunosti individualizirano. Ono je davalo ljudima potrebne alate poput gramatike, retorike i logike, putem kojih su oni u stvari mogli razmišljati i koristiti svoj mozak.
U javnim srednjim školama, tebi ne daju alate, već informacije i podatke. Po metafori koja se danas koristi u obrazovanju, ti si u osnovi samo hard disk koji treba ispisati koristeći određeni softver. Tada ćeš ispunjavati sve ono što je socijalna potreba društva. Školovanje je danas dizajnirano tako da ljude samo ukalupi u logiku samoga sistema. Potom ljudi skončavaju baveći se beznačajnim stvarima, nikada stvarno ne pomišljajući kakvom tipu društva doprinose.
RH: Šta biste poručili muslimanima koji, čini se, glorificiraju prošlost kada su bili na vrhuncu?
HY: To je patetična nostalgija za povratkom u prošlost i njenu romantiku. Prošlost nema ništa sa nama. Njihova je. Mi smo sasvim drugi ljudi. To nije naša prošlost, to je bila njihova sadašnjost. Sada je završena. Zato Kur'an ima ovaj koncept ostavljanja predaka na miru, a ne hvalisanja sa njima, jer oni nisu ti! Ti moraš kreirati vlastitu budućnost. Nemoj biti poput starog ratnog veterana. Međutim, važno je da postoji određeni historijski kontinuitet, jer Kur'an govori da treba gledati i narode koji su bili ranije kako bi se naučile određene lekcije.
Jedna od pogrešnih stvari u modernom muslimanskom mentalitetu je ideja da «ako budemo radili ono što i oni, bićemo slavni.» Neko me pitao: «Kako ponovo možemo zadobiti carstvo?» Postoji ideja da je sav islam u slavi. Ne! To je kao kada vježbaš kako bi očuvao zdravlje. Vježbanje nije cilj, ono je samo način da se cilj postigne. Isto je i kada težiš zadobiti Allahovo zadovoljstvo, pa kao jednu od propratnih posljedica dobiješ «tamkin» (moć, vlast).
Sada ne možeš čuti ljude da mnogo pričaju o Allahu, već samo o islamu. Kur'an veli: «Krajni cilj je tvoj Gospodar.» Put upoznavanja Boga rezultira pobjedom, jer se pri tom boriš za istinu. Po samoj prirodi te borbe, time ćeš zadobiti i ovozemni uspjeh. Ovozemni uspjeh nema ničega zajedničkog sa namjerama. Ako je to tvoja namjera, nikada je nećeš postići. Ustvari, Allah će dati da kafiri budu uspješniji od tebe. Ako ljudi od istine ne traže istinu, već dobrobiti koje ona donosi (čisto propratne efekte), nikada ih neće dosegnuti.
RH: Kako bi onda muslimani trebali gledati na život?
HY: Život je ovosvjetska svakodnevnica. Život je molitva, ustajanje na sabah i svakodnevne sitnice. Sva «slava» za kojom neko žudi je samo misaona apstrakcija. Realnost je da su čak i kraljevi iz prošlosti morali ustati ujutro i proći svakodnevnu rutinu. Život je po prirodi običan i jednoličan i islam je tu da ga harmonizira, dadne mu perspektivu i da mu da dostojan smisao.
RH: Sada boravite u SAD i mora da ste u nekoj mjeri izloženi tehnološkoj hegemoniji koja je na djelu. Kako je sagledavate u svjetlu islama?
HY: Moderna tehnologija je samo jedan od primjera situacije do koje dolazi kada su ljudski ciljevi u potpunosti izopačeni. Moderna tehnologija izrasla je iz vrlo jakih udruženih interesa za kreiranje društva mase u kome je svakome potreban TV ili video. Ovo ne znači da je islam protiv tehnologije. Tehnologija je, po prirodi, sve ono što ljudi proizvode. I mi po prirodi pravimo različite stvari. Islamska tehnologija bi trebala biti vrlo humana.
Ako je cilj života uspostavljanje dina, onda je to najviši progres koji ljudska bića mogu dosegnuti i svo moderno tehnološko ludilo je povanjštinjenje ljudskog impulsa za saznavanjem. Pošto smo postali većinom materijalisti, sva naša intelektualna i duhovna dostignuća su u potpunosti sasređena na izvanjsko, «zahir», a nutrina je u potpunosti zaboravljena. Sada čak postoji masovno interesovanje kako bi se mogao očuvati ovaj ovdje život, oličeno u krionici, genetičkom inžinjeringu i kloniranju.
RH: Hoćete kazati da ljudi nastoje služiti modernoj tehnologiji umjesto da ona služi njima?
HY: Da. Moderna tehnologija po prirodi dehumanizira, jer je zasnovana na omasovljenju (kompjuter u svakom domu). Svako je sveden na sjedenje i gledanje u katodne zrake na monitoru. Nema više ljudske razmjene; ljudi šalju e-mailove. Ljudi se unervoze kada im se počne ovako govoriti, jer su mnogi zaprepašćeni jednostavnošću života Muhammeda a.s. Mnogi ne žele prihvatiti da je živio u kući bez namještaja, da je sam krpio svoju obuću i sam skupljao drva za vatru.
Zapadna tehnologija je utemeljena na eksploataciji 90% ostatka svijeta. Sva naša lijepa tehnološka dostignuća su zasnovana na bijedi ostatka svijeta. Uživajući plodove zapadne tehnologije. mi ustvari učestvujemo u razaranju lokalnih kultura širom svijeta i osiromašenju tih naroda.
RH: Vaša razmišljanja o fenomenu tinejdžerstva?
HY: To je vještačka konstrukcija, čiji je cilj prodati rap, prodati košarkašku loptu od 100 dolara i džins od 80 dolara. To je izum potrošačkog društva koji ne postoji u tradiconalnoj islamskoj ili zapadnoj kulturi. Ljudi bi trebali biti obuhvaćeni školovanjem do 15. godine. U tradicionalnim evropskim društvima, oni koji su studirali dobijali su diplomu do 14. godine, a sa 18 godina su podučavali na Cambridgeu i Oxfordu. Ovo je dokumentovano. Provođenje 12 godina u školi je vještačka konstrukcija čiji je cilj da popuni vrijeme u kome društvo nema mogućnost dopustiti tim ljudima da pristupe tržištu rada jer je zasićeno.
Fenomen tinejdžerstva razara ljudsko društvo. Historijski gledano, agrarna društva (u koja spada većina muslimanskih zemalja) zajednicu vide nužnom za opstanak, dok je ona u industrijskim društvima luksuz.
Bolest nekih muslimana danas je u tome što su se upustili u raspravljanje pitanja uzrasta. Poput rasizma i seksizma, i ono ljude identificira po kvantitativnim mjerama. Mi ne znamo koliko godina je imala većina ashaba. To nije bila njihova opsesija. Ustvari, Poslanik je pokušao dokinuti džahilijjetski koncept postavljajući Usamu bin Zejda za zapovjednika vojske sa samo 17 godina. Dob se u islamu svodi samo na to da li je neko posijedio ili nije.
Ako nemaš sijedu kosu ti si «šābb» (mladić) i od tebe se očekuje da poštuješ sijede. Ako si osijedio ti si «šejh» i od tebe se očekuje da budeš milostiv i strpljiv sa onima koji nisu. To je najzdravije gledanje na ovaj problem. U islamskom sistemu znanja, znamo da je Ibn Malik smatran «šejhom», što doslovno znači «starcem», sa samo 17 godina. Islam te ne uklapa u određenu kategoriju. Dob je u tome gdje si duhovno, a ne brojčano.
Mislim da četrdesetogodišnjak treba sjediti sa osmanaestogodišnjacima i da u duhu islamskog bratstva i sestrinstva mogu učiti jedni od drugih. U društvu Poslanika su se zajedno nalazili i oni od 15 i oni od 60 godina. Muslimanski učenjaci nikada se nisu dijelili po godinama.
Objavi komentar