Allah we teala je rekao: “ I jedite ono što vam Allah daje, što je dozvoljeno I lijepo; I bojte se Allaha u kojeg vjerujete.” ( El-Maide 88) “O vjernici, jedite ukusna jela koja smo vam podarili I budite Allahu zahvalni, ta vi se samo njemu klanjate!” (El-Bekare 172) “… jedite I pijte, ali ne pretjerujte, uistinu Allah ne voli one koji pretjeruju.”
Na traženje mog vrijednog imama džemata “Sabur” iz Minhena, Fikreta ef. Arnauta, odlučih se da ovo napišem, što sam, na žalost, upamtio I doživio.Sa stanom sam u Sarajevu, Dobrinja od 1983 godine. U zgradi sam imao komšije koji su brižljivo i racionalno koristili Božiji nimet, dok su pojedini bacali hranu u smeće. Zamolio sam da to sakupljaju na jedno mjesto i da ja odnesem ljudima koji imaju krave, kokoši, mačke i dr. Poslušali su me, ali ne dugo. Opet su nastavili po starom. Od tih je jedna ‘gospođa’ non-stop držala u kuhinji vodu otvorenu, pa sam je opominjao, ali bez koristi. Odgovor je bio: “Ne može voda nestati, a nije ni skupa.” Morao sam to tolerisati da išta ne bi postupila agresivno.
Džamija Nedžarići mi je bila blizu i pripadao sam tom džematu. Prvi komšija džamije je bio Risto, koji je po kantoma sabirao hljeb i ostalu hranu i s tim hranio krave i svinje. Pored toga je imao u rezervi oko 400 kg hljeba u vrećama, povješanim na zidu oko štale. Jedne večeri sam posao u džamiju I zaustavi me Risto, pa mi reče: “Molim te popipaj ove dvije štruce, jedna polovica, a druga četvrtina, bogme mehke i friške. Dragi komšija, da Bog da ne umro dok ne ogladnio i od gladi umro ko je ovo bacio. Da je zamotano u najlon ili papir ja bih to pojeo, a ovako ne mogu, moram dati svinjama.” Dalje kaže: “ Ja svaki dan saberem 20 do 30 kg. hljeba, ali nisam ja sam, ima nas na
Dobrinji pet pa sada kontaj koliko mjesna zajednica Dobrinja baca hljeba. I još gore, našao sam jedan dan baklavu u tetrapak pakovanju samo je neko izvadio šest kusova, pa sira, mesa i svega." Dalje kaze: “Ja bolan vjerujem, da je Bog milostiv i da prašta grijehe, ali ne mogu vjerovati da i Njemu neće dodijati ovaj ašiluk i da neće dati kaznu na ovaj narod ali uz suho i sirovo gori.
U razgovoru tako smo mozda pretjerano ustanovili da opština Sarajevo svaki dan baci 3000 kg.hljeba. Pa neka bude 2000 to je za mjesec 60 000 kg za godinu 72 vagona što je dvije dobre kompozicije. Žalosno ali blizu istine, ako ne I više, pa neka ovo i upolovimo opet 36 vagona.
Dalje, imao sam komšinicu koja je kuhala hljeb u kvas i pekla ga u rerni. Hljeb joj je bio tako uredan i ukusan da sam se u nje više puta počastio sa šoljom mlijeka i kriškom hljeba. Bilo je slađe nego kod drugog. 1989 godine sin joj se zaposlio u velepekari, prolazim pored njene kuće i vidim, nažalost, pola njenog onog dobrog hljeba u kanti sa pepelom. Zovem je, nije kod kuće. Obavjestim imama da na hutbi skrene pažnju i na bacanje hljeba i to je on učinio, a to je trebalo svake hutbe činiti, jer smo svi vidjeli Ristine rezerve hljeba na zidu štale.
Dolazi April 1992 godine i za pola noći zovem mujezina, mog starog prijatelja, da se informišem o stanju mojih komšija u Sarajevu, a rat je već bio počeo. Slušalicu diže moja komšinica, Hanifa, o kojoj je riječ. Odmah sam je poznao I pitao sam za mujezina.
“Je si li to ti, Hanifa?” “Jesam hadžija." "Kako ste?,” pitam je. “Ne pitaj, dragi hadžija, evo nas u podrumu mujezinovom, nemamo ni vode niti smijemo izaći.” Odmah mi se stvorio onaj njen dobar hljeb u kanti pred očima. Javlja se mujezin I pita: “Znaš li šta se s nama zbiva?” "Znam dragi Nezire" – odgovaram mu.
"Ja ti mogu pomoći. Idi u moj stan to je oko 300 metara daleko obijte bravu i uđite u podrum. Uzmite sve zalihe hrane i smjestite nekoga u stan moj da stanuje tamo." Odgovorio je: “Ne želim ja obijati stanove, radije bi bio tri dana gladan.” “ Idite slobodno, molim vas, ja vam dozvoljavam.” Ali on je prekinuo vezu i ostalo je na tome. Kasnije sam čuo da su došli kriminalci, obili stan i odnijeli sve zalihe.
Dolazi ona tragedija na čekanju hljeba kod katedrale, kada su četničke granate odnijele 27 žrtava i mnogo više ranjenih. Sjetio sam se komšije Riste i njgove prognoze. Dalje, dolazi granata na cisternu sa vodom i odnosi 6 žrtava. Žalosno, ali pitam se ‘gdje si komšinice Advija? Vidiš li da je voda skuplja od zlata i da je može nestati.’ Pitam se da li je u ovom momemntu bolji čovjek Risto ili Derviš Mehaga koji je još prije 30 godina skupljao hljeb mljekarici snaši (vlahinji) da ona nosi svinjama svojim umjesto da ga on racionalno troši u poparama kao što je radio i preporučio naš
Resulullah a.s. I kada sam pokušavao da utječem na njega i posavjetujem ga, on mi se samo podrugljivo smijao. Ili kada se sjetim hadži Ibrahimage koji je mlijeko čim se provari bacao u zahod. Da mi je sada da vidim kako čekaju ko će im iz bijelog svijeta poslati koju koricu hljeba ili kap vode i mlijeka. Ali, malo je onih koji uzimaju pouku na vrijeme.
Ja sam u Njemačkoj od 1970g. I bio sam u manjem mjestu gdje nas je bilo veoma mali broj stranaca, pa tamo nije bilo na smetljištima hrane. Danas, na žlaost, i ovdje se može naći u kantama za smeće hljeba i po 10 kg. Ja ga vadim, sakupljam i nosim u jednu Reithalle i dajem konjima i hranim golubove. Neznam ko to baca, da li stranovnici Balkanci ili Nijemci?! Jesu li se možda i oni zarazili “balkanijadom” ili su možda i oni zaboravili kada su oni ili njhovi očevi radili i preživljavali ropstvo u Sibiru na dva kuhana krompira.
U ulazu gdje stanujem ima 98 stanova. Ima nas dosta iz bivše Jugoslavije i Turske. Prije dva mjeseca žena mi je rekla da je navraćala komđinica-Njemica I pitala: “Ko je bacio ceker hljeba?” I držala je ceker u ruci. Ja sam našao hausmajstoricu i objasnio sam joj da ja ne bacam hljeb nego da skuplajm i nosim hranu konjima i golubovima. Ona mi se izvinula.
Na žalost i ovdje se ponašaju mnoge naše izbjeglice u izbjeglištvu kao i u našoj Bosni i Hercegovini. Pitam se dragi čitaoci, dokle ćemo srljati u propast? Hoćemo li ikada prestati sa ašilukom, hoćemoli ikada učiti našu djecu , kao što su nas stare generacije, naše majke učile da mrve kunu ako se bace?
Da nećemo narasti, da nećemo biti zdravi, jaki, sretni, naćemo biti lijepi itd. I da čuvamo brižljivo vodu čak i prilikom uzimanja abdesta. Hoćemo li ovako vaspitati nađu djecu ili ćemo, nedaj Bože, da se smijemo kada djeca još ne znaju dobro ni govoriti a psuju, hljeb, kolac i slicno.
Žalosno, ali istinito, jer to čuju od tate, mame, komšije i sl. Pitam se i to, a neka se pitaju i preživjeli iz one tragične kolone čekajući hljeb kod katedrale; koliko ih je bilo da su to jutro pošli iz kuća sa Bismillahi ili sa pomozi Bože. Da ne govorim o sabah namazu ili jutarnjoj molitvi. Koliko ih je bilo bez abdesta ili bez gusula? Ove podatke iznosim istinito, ako sam šta slučajno prekardasio molim Allaha za oprost, a molim i čitaoce da mi oproste.
Dalje, mi smo našli topli kuktak u ovoj lijepoj zemlji mira, pravde i sigurnosti. Nema nacije iz čitavog svijeta, a da ovde nije zastupljena. Ja sam ovdje 23 godine i još nisam osjetio diskriminaciju ili da sam šta obespravljen kao stranac, kako vjernik-musliman. Nažalost pojavljuju se napadi i netrpeljivost prema strancima. Ako je ovo zbog naših ispada i ne poštovanja zakona ove zemlje, onda nema razloga da se ljutim. Ako je od bilo kakvih drugih razloga onda prigovori nisu na mjestu.
Što se tiče trenutno pitanja rasipanja hrane isti je slučaj kao što je bio u bivšoj Jugoslaviji i u Turskoj. Nazalost gledao sam i u Turskoj nepoštivnje Božijeg nimeta. Gledao sam u primorskim mjesitma, more im pod prozorima a oni hljeb bacaju u kante za smeće, umjesto da bace makar ribama u more.
Bojim se da i njih ne stigne Allahova kazna. Na kraju molim Uzvišenog Allaha da nas sve vjernike uputi na pravi put i da nam ove naše nevolje prestanu i da nam budu uzrok da se odazivamo i krenemo pravim putem, onim putem koji nam je ostavio naš pejgamber Muhammed a.s. Amin !
Islamka Zajednica Džema’at “SABUR’ e.V. Munchen
Autor Hadži Salih Kabadaja
Objavi komentar