1. Tako mi vremena, 2. Čovjek, doista, gubi, 3. Samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje. (Kur'an, El-'Asr 1-3)U osnovi, vrijeme kojim čovjek raspolaže je njegov život. Pravi život je samo onaj koji čovjek provede radeći za Allahovu vjeru i čineći ibadet, dok život onoga koji ga provodi u nemaru, pustim željama, spavanju i činjenju loših djela se ne smatra istinskim životom i za takvog je smrt bolja od života. U nastavku, spomenut ćemo mudre izreke i stavove islamskih učenjaka koji će nam pomoći da više cijenimo naše vrijeme.
Vrijeme se ne može vratiti
Kada god prođe djelić vremena on se nikada više neće moći vratiti niti nadoknaditi. Imam Ibn Dževzi, r.a., kazao je: „Čovjekovo disanje su njegovi koraci ka smrti!“
Najvrednije što čovjek ima je sam život
Jedan islamski autoritet je imao običaj svoje studente napominjati: „Vrijeme nije samo novac. Ono je puno skuplje od zlata, dijamanata i dragulja. Vrijeme je sami život!“ Hasan el-Basri r.a. je rekao: „O čovječe! Ti nisi ništa drugo do skup dana. Kada prođe jedan dan, prođe i dio tebe.“ Da li sebi možemo priuštiti da dio svojih tijela i svojih duša izgubimo i pošaljemo u Džehennem, trateći svoje vrijeme na besposlice i islamom zabranjene stvari.
Besposlenost: znak Allahova nezadovoljstva sa čovjekom
Imam Ibn Kajjim, r.a., rekao je: „Jedan od znakova da nekog čovjeka Allah ne voli i da sa njim nije zadovoljan je da on upropaštava svoje vrijeme.“
Čestiti muslimani koji su živjeli prije nas su smatrali nepoštivanjem vremena ukoliko bi proveli dan a da ne učine neko dobro svojoj zajednici i društvu ili samim sebi. Jedan časni prethodnik je rekao: „Ni sa čim nisam nezadovoljan kao sa danom u kome se moja dobra djela nisu povećala.“
Mi nismo sigurni dali ćemo živjeti i sutra da bi učinili neko dobro djelo. Čak ako i budemo živjeli sutra, da li možemo biti sigurni da ćemo biti u stanju da učinimo išta dobro. Zašto ostavljati neko dobro djelo u ambis neizvjesnosti?
Gubljenje vremena je nezahvalnost na Allahovim blagodatima
Slobodno vrijeme je Allahova blagodat koju mi danas veoma malo cijenimo. Allahov Poslanik a.s. nas opominje: „Dvije blagodati koje ljudi loše iskorištavaju su: dobro zdravlje i slobodno vrijeme.“ (Buhari)
Izgubljeno vrijeme – izgubljeni rahatluk.
Ljudi koji budu gubili vrijeme, lakše će biti pritisnuti nepotrebnim obavezama i zadacima, tako da će rijetko imati vremena za svoju porodicu, za spominjanje Allaha, i traženja smiraja i rahatluka u životu.
Treba biti spreman za Sutra
Podsjetimo se jednog hadisa koji su muslimani uzeli za moto svojih života: „Radi za ovaj svijet kao da ćeš vječno na njemu živjeti, a radi za ahiret kao da ćeš sutra umrijeti.“
Nikada ne smijemo propustiti priliku da učinimo dobro djelo, pa makar da svijet propada. Od nas se traži da uvijek budemo produktivni i optimisti pa čak i u vremenima kriza i haosa. Poslanik a.s. je rekao: „Ako neko od vas bude imao sadnicu u ruci i vidi da nastupa Sudnji dan, neka je zasadi, prije nego Sudnji dan nastupi!“
Vrijeme je emanet od Allaha
Naša dužnost je da ga koristimo na način sa kojim će Allah biti zadovoljan. Svi znamo kako je teško i sramno da se suočimo sa nekim, naprimjer roditeljima ili učiteljem, čije smo povjerenje i savjete iznevjerili. Kako čemo se sresti sa Allahom ako iznevjerimo Njegovo povjerenje?
Omer ibn Hattab je govorio “Zaista mrzim da vas vidim besposlene ,da ne radite za dunjaluk ili za Ahiret.” Abdullah ibn Mes’ud kaže: “Nisam se nad čim više pokajao kao na danu koji me je prošao u kojem se smanjio moj život, a nisu se povećala moja dobra djela.”
Hasan El Basri je govorio: “Zapamtio sam ljude (ashabe) koji su više čuvali svoje vrijeme, nego što vi čuvate svoje dirheme i dinare.”
Kada je došla smrt Et-Taberiju, rahimehullah, neko mu je spomenuo hadis kojeg on nije znao, pa je naredio da mu donesu olovku i papir da ga zapiše, pa mu je neko rekao: “Zar i ovom stanju?”, te mu je on odgovorio: “Čovjek je dužan da traži znanje sve dok ne umre.”
Imam Šafi r.a. je volio reći: „Vrijeme je kao sablja! Pokori je mudro, prije nego te sasječe!“ Ovim je htio reći da ukoliko čovjek ne iskoristi mudro vrijeme, vrijeme će ga proći i naći će se u velikim problemima.
Razmotrimo vrijeme prvih muslimana, kada ništa od današnjih čudesnih dostignuća nije bilo dostupno. Postoji ustaljeno mišljenje da su ti ljudi tada živili lagahno, u mirnim gradićima i imali malo šta raditi. Međutim, bio je to period aktivnosti bez presedana u svim sferama života. Bio je to period intenzivne aktivnosti, kako socijalne, kulturne i edukativne, tako i ekonomske i političke, tokom kojeg je pola, tada poznatog, svijeta prigrlilo islam (to tadašnji muslimani sigurno nisu mogli postići drijemajući na šiltetu). Iako došavši iz, dotada, najzaostalijeg dijela svijeta, takvi, bogobojazni i svjesni postojanja Allaha Uzvišenog, muslimani, donijeli su svijetu istinski humanu i potpunu civilizaciju. Individualno, oni su mnogo više vremena provodili u ibadetu nego što to mi činimo danas: većina njih su provodili veći dio noći u dobrovoljnim namazima. Ni komunikacije među ljudima nisu bile brze kao što su danas.
Često su morali putovati na konju nedjeljama i mjesecima da bi, recimo, uzeli hadis od čovjeka koji ga je čuo neposredno od Muhammeda, s.a.w.s. Ipak su tokom ovog perioda, uprkos svim ovim teškoćama, sakupili stotine hiljada hadisa, koje su izradili u vidu raznovrsnih zbirki, koje su i danas dostupne. To je samo jedan od vidova njihovog rada. Kako su oni u takvom svijetu našli vremena za tako nešto? Odgovor je jednostavan. Oni su u glavama imali drugu ideju o vremenu. Oni su cijenili vrijeme kao dar od njihova Stvoritelja i razumjeli da će dobra ili loša upotreba te blagodati odrediti ishod za vječnost. Abdullah bin Hasan,
Allah bio zadovoljan njime, prenosi da kad god bi se dva Poslanikova ashaba sastala, nebi se razišli dok ne proučili suru ‘Asr jedan drugom, (koja govori o značaju vremena),podsjećajući sami sebe na vječni gubitak, koji bi napravili ako bi svoje vrijeme uludo potrošili. Oni nisu trošili ni trenutak svoga života u besmislena ćaskanja i ogovaranja. Razlika je jasna. Mi možemo imati brza kola, ali ako ih vozimo zbog toga što uživamo u brzoj vožnji, a ne zato što želimo da stignemo negdje, mi nećemo ni stići tamo.
Uspjeh naših prethodnika leži u njihovom izoštrenom sluhu za cilji odgovornost i u njihovoj brizi za pažljivo korišćenje vremena. Svaki dan koji nam prođe, čini nas jednim danom starijim. Jednog dana naše će vrijeme isteći, i napustićemo ovaj svijet zauvijek. Šta će se onda desiti, zavisit će od toga kako smo koristili svaki trenutak koji nam je bio na raspolaganju, prije posljednjeg, koji je siguran, ali i nepoznat.
Molimo Allaha Uzvišenog,da nas pomogne da vrijeme koristimo za Njegovo zadovoljstvo,da ga provodimo u ibadetu, u činjenju samo Dobra,spremajući se tako za Konačni obračun! Amin!
Objavi komentar