U jednoj predivnoj anegdoti daje se do znanja da je šejtan vuk čovjeku, pa nam se savjetuje da se trebamo držati džemata, tj. skupine, tj. vahdeta, jer vuk sa slašću ščepa svako usamljeno janje, lane, srnu, bika...Živjela su četiri bika na livadi izdašnoj svim blagodatima. Livada je bila okružena šumom. Tri bika bijahu crna a jedan bijel. Skoro svaki dan i noć, vukovi koji su živjeli u tamnoj šumi su ih napadali. Međutim, iako su im se boje razlikovale bikovi su se držali kao jedan. Imali su punu kontrolu nad situacijom, i svaki put bi osujetili vukove, čija je namjera bila: omastiti brkove.
Kako je vrijeme prolazilo tako su i napadi vukova postajali žešći. Bikovima je polako dosadilo da budu jedinstveni. Jedne prilike se crni bikovi dogovoriše da žrtvuju bijelog bika jer se on isticao svojom bjelinom i noću bi odavao položaj.
Nisu ga protjerali već su ga isključili iz formacije. Kada su vukovi sljedeći put napali, bijelog bika su bez problema savladali i uživali u obilnoj večeri.
Ostala su tri bika. Prilikom sljedećeg napada bikovi su shvatili koliko im je potrebna pomoć bijelog bika. Uskoro su vukovi ubili i drugog i trećeg bika. Kada su ubijali četvrtog koji je ostao potpuno sam, bik reče vukovima: E moji vuci, ne ubijate vi mene sada, već sam se ja ubio onog trenutka kada sam pristao žrtvovati bijelog bika.
Svaki put kada se mi i pored kur'anskog ajeta koji kaže da su vjernici braća ipak odreknemo braće i sestara vjernika, ali, koje mi vidimo kao bijele bikove, mi dugoročno gledano sebe svojim rukama predajemo vukovima. Svaki put kada se odreknemo bijelog bika mi se odričemo i slabimo sami sebe a jačamo svoje neprijatelje.
Naša je greška to što mi one koji nisu strano tijelo, ali ih mi zbog svoje kratkovidnosti i mahalskog poimanja vjere, ipak smatramo dugačijim i smatramo kako su oni krivci za sve što nam se dešava.
Naša je greška to što mislimo kako samo mi na ovom bijelom svijetu slijedimo sunnet Poslanika, a.s., a u stvari daleko smo od njega, jer da ga zbilja slijedimo nikome ne bismo zlo željeli, i svojim bismo lijepim djelom i moralom i milošću pozivali u vjeru u istinu u pokornost Bogu. "Primoravati ljude silom da čine ono što se nama čini da je dobro najbolji je način da im se ulije odvratnost prema onome što smatramo za dobro."
Naša je greška što mi mislimo da je temelj islama u formi tj. u odjeći, obući, načinu izgradnje džamije, obliku zrna tespiha, dužini...
Naša je greška što ne možemo shvatiti da svaki onaj kojeg percipiramo drugačijim a on sebe naziva muslimanom, da nam je on brat, a kao drugo pa on svoju vjeru uzima ni od kog drugog već od Poslanika, jer svi se pozivaju na Poslanika.
U svemu tome postoji nešto što se naziva generalizacija, a ona nije toliko poželjna, pa zato postoji i poznavanje granica. Ima i onih koji se pozivaju na ovo prelijepo ime, tj. Muhammed, a.s., ali na način da svakog drugog muslimana smatraju nevjernikom i na krivom putu. To je već iščašeni način viđenja stvari i jedan vid šizofreničnosti izazvane ili pogrešnim vjerskim podučavanjem ili nečim drugim, težim, opasnijim. Ta vrsta prakticiranja islama je na mjestu ideje koja je sinula onim trima bikovima: hajmo se mi otarasiti bijelog bika, zbog njega nas vukovi satiru.
Hajd ako ne mogu drugi, pa makar mi muslimani Bosne možemo biti svjesni kako to funkcionira kod neprijatelja. Zar nas u ratu nisu pokušali podijeliti na sve moguće načine. Zar nisu krivicu svaljivali na pitare, šiptare, sandžaklije, krajišnike, here, i ostale, i to sve u zavisnosti od toga kome su se obraćali, a sve s jednom namjerom, zavadi pa (sa)vladaj.
Savršeni čovjek je onaj čovjek koji uspije u sebi uspostaviti savršeni red i harmoniju između svih svojih različitih poriva i naklonosti. To može uspjeti ukoliko stvari postavi na svoje mjesto. U prvom planu to podrazumjeva da se razum postavi na mjesto lidera. U tom slučaju svaka druga stvar dolazi na svoju poziciju i postiže se stanje harmonije.
Isto tako sasvim je prihvatljivo i normalno da ljudi budu drugačiji, da drugačije razmišljaju i shvataju stvari. Poenta jedinstva ili idealnog društva jeste da se jedinke okupe oko one osnovne ideje, a to je vjera u temeljne istine islama, tj. u Boga, Poslanika, Kur'an, Proživljenje. Kada se ovo prihvati i kada ovo postane osnovni i glavni temelj okupljanja, sasvim je razumljivo da ću ja svakog čovjeka koji vjeruje u Allaha, Poslanika, Kur'an i proživljenje smatrati svojim bratom, bez obzira na to kako on obavlja namaz i u kojem se salonu šiša.
U savršenom čovjeku još uvijek postoje strasti, kao i srdžba, kao i strah i nada, kao i milost i blagost, ali i pored toga što je riječ o suprotnim vrijednostima on je ipak savršen.
Isto tako savršeno društvo je sastavljeno od individua koje su svaka za sebe različiti svijetovi pa makar bila riječ i o pripadnicima jedne te iste porodice, pa makar to bili sijamski blizanci, ali oni u trenutku te različitosti imaju i dodirne tačke koje ih čine jedinstvenim a to su vjera u Boga, u Poslanika, Kur'an i Proživljenje.
Pored svega ovoga reći ma šta mene interesira što on vjeruje u Allaha, i Poslanika i što prihvata i slijedi kur'anske ajete i što vjeruje u Sudnji dan, ali on uči tesbih nakon namaza... kada neko ovo kaže, kada neko ima ovakav pristup, po zdravoj logici, po logici spajanja u jedinstveno društvo, šta on zapravo želi. Svakako da ne želi dobro tijelu islamskog ummeta.
Ova težnja više sliči anarhiji, nego li težnji ka uputi i vahdetu.
Pogledajmo to na sljedeći način. Uzmimo da svaki organ na tijelu simboliše jedan od potencijala. Naprimjer, oko potencijal želje, uho potencijal neposluha, ruka potencijal srdžbe, spolni organ potencijal strasti, prsti potencijal prisvajanja, noge potecnijal hodanja po bespuću...
Čovjeku je kazano da se treba vratiti Bogu čist, smiren, pokoran, s što manje grijeha...
On onako prepadnut vječnom vatrom, ishitreno, nekim perifernim organom, ne razumom, već organom straha, npr. nek to bude lakat, odluči ugasiti sve ostale ometače. Pa lijepo povadi sebi oči, jer molim te stalno žele, (želje imamo i pozitivne i negativne), odsječe sebi uši jer svašta slušaju ili su neposlušne, odsiječe ruke i šake ono do sebe, tj. do lakta. Isto učini s nogama, spolnim organom, i sada je miran. Šta je uradio on zapravo.
On je oskrnavio Božije stvaranje. Jer Bog je stvorio čovjeka i zna kakvog ga je stvorio i dao mu je različite potencijale i stanja i baš zbog toga i jeste poenta da u takvom paketu s puno različitih težnji, naklonosti, moći i slabosti, u što boljoj formi dođe pred Boga. Ovaj naš lakat ne bi ništa nažao učinio da nije trčao pred rudu. Mjesto razmišljanja je um, razum, a ne lakat.
Znate kada je čovjek došao pred Poslanika i tražio savjet koji će mu valjati i ovog i onog svijeta pa ga Poslanik upita tri puta da li ćeš raditi po onome kako ću te posavjetovati? On sva tri puta potvrdno odgovori. Savjet koji slijedi bio je: Prije nego li odlučiš bilo šta učiniti pogledaj kakav će to imati ishod.
Dakle, pogledaj kakav će imati kraj, pogledaj je li to samo trenutna korist a vječna šteta ili..., jer možeš ti u sebi ubiti srdžbu naprimjer, ali šta kada te neko napadne, šta kada neko napadne na čast tvoje sestre, brata, žene, djeteta, ko će ih odbraniti. Možeš sebi skratiti noge, ali kako ćeš sebi zarađivati opskrbu...
Isto tako možemo se mi odreći svih ostalih, to nije teško, ali postavlja se pitanje ako se svih odreknem, pa kako ću ja društveno biće da budem u tom slučaju, kako ću ja imati iskušenja, probleme, nerviranja, pomaganja, traženja pomoći, izlaženja u susret i milion drugih društvenih kontakata koji od mene grade ili bolju ili goru osobu. Moglo bi se o ovome pisati i pisati ali bolje je na ovome raditi i raditi.
Objavi komentar