Jedne prilike upitan je jedan islamski učenjak: “Zašto je Gospodar poslao Musaa, alejhiselam., sa mudžizom štapa i bijelom rukom i sredstvima koja su poništavale čarolije? Zašto je Gospodar poslao Isaa, alejhiselam, sa mudžizom lječenja? A Gospodar je Muhammedu, salallahu alejhi ve selem, kao mudžizu dao ljepotu govora, blistave govore i riječ koja liježe na srce?”Učenjak reče: “U vrijeme Musaa, alejhiselama, najviše je bilo rašireno sihirbazija i čarolije. Gospodar je poslao Musa alejhiselam, sa onim čime će nadjačati sihirbaze. On je činio stvari od kojih su sihirbazije bile nemoćne i time je potvrdio dokaz naspram njih. U vrijeme Isaa, alejhiselam, razne bolesti su bilo jako raširene da su ljudi imali veliku potrebu za lječnicima.
Isaa, alejhiselam, je u tom vremenu donio od Gospodara ono od čega su bili nemoćni lječnici tog vremena. On je dozvolom Allaha, we teala., oživljavao mrtve, darovao vid slijepima od rođenja, lječio oboljele od gube. Na taj način je hazreti Isa potvrdio dokaz naspram njih. Međutim, u vrijeme pojave Muhammeda, salallahu alejhi ve selem kada je bilo raširen lijep govor i skladanje stihova on je visoke i precizne stvari izrekao lijepim govorom pored kojeg nije bilo ljepšega. Na taj način je Muhammed alejhiselam potvrdio dokaz spram njih.”
Potom je upitan: “Šta je Božiji dokaz u ovom vremenu?”Učenjak reče: “U ovom vremenu je um (razum) dokaz posredstvom kojeg čovjek spoznaje istinske vodiče te ih prihvata, i lažne vodiče te ih poriče i odbija.”
Vrijeme u kojem živimo se karakteriše po mnogobrojnim oboljenjima duse koje uništavaju i unazađuju pojedinca i kolektiv, zaprečavaju put koji vodi ka Allahu, subhanehu ve te’ala, i čine ga dugim, a mnogima i neprohodnim i neizdržljivim. Nakon što im je bilo čvrsto tlo pod nogama i nakon što su ponosito koračali putem sigurnosti i spasa, odjednom su posrnuli i počeli slijediti razne šejtanske puteve i povoditi se za svakim glasom koji ih zovne, bez razmišljanja i kolebanja.
Možemo slobodno reći da je samoobmana (zanesenost sobom), kao bolest srca, jedan od najvećih uzroka skretanaja sa pravog puta, posrtanja i gubljenja svjetla koje srcu obasjava put i razbija tmine. "Ja" i samo "ja", "moje", "kod mene", riječi koje su upropastile Iblisa, Faraona, Hamana i mnoge druge, su se uvrježile u našem govoru i postale sastavni dio našeg života, gotovo da ne može proći sastanak niti skup, a da se na njemu ne skrene pažnja na "ja" i njegove pozitivnosti i dobra i na "on" i njegove negativnosti i zla.
Svako dobro kojeg uradimo i svako zlo kojeg ostavimo, je samo plod upute kojom nas je Allah obasuo i Njegovog plemenitog odabira, tako da nema mjesta za samodopadanje i samoobmanu i uzdizanje nad onima koji su, naizgled, slabiji od nas,ali isto tako mogli bi biti i bolji od nas,a Allah najbolje zna.
Kaže Allah, subhanehu ve te’ala: "Tako mi duše i onoga koji je stvori, pa joj put dobra i zla shvatljivim učini."(Eš-Šems, 7-8)
Kaže šejh Sa'di, komentarišući ovaj ajet kaže: "Duša je jedan od velikih Allahovih dokaza, kojima se On, s razlogom, kune, pretjerano nježna i popustljiva, brzo se pokreće, mijenja, pada pod uticaj, rastužuje, želi, namjerava, voli i mrzi… Ovaj ajet poziva čovjeka na samoobračun i pretraživanje i preispitivanje duše. Ukoliko ga to odvede ka spoznaji i otkrivanju određene mahane, požurit će sa njenim ostavljanjem, iskrenom teobom i prekidanjem svih uzroka koji su tu mahanu prouzrokovali. Ako uvidi da je bio nemaran prema nekoj od Allahovih naredbi, uložit će maksimalan trud i zatražit pomoć od Allaha u njenom izvršavanju, upotpunjavanju i usavršavanju."
Koliko među nama ima onih koji istinski pridaju pažnju vlastitoj duši, njenom popravljanju i odgoju, i troši svoje dragocjeno vrjeme u činjenju uzroka koji će je uzdignuti i približiti njenom Gospodaru. Izuzetno malo. Više se brinemo o drugima i njihovim propustima, pratimo svaku riječ koju izuste i svaki postupak kojeg urade. "Kako je mogao reći tako nešto? Kako ga je mogao tako uvrijediti? Kako su se zavadili? Kako je moguće da ne govore međusobno?
Zašto zavidi drugima? Zašto me prezire i potcjenjuje? - pitanja su koja postavaljamo sebi i drugima, i to je, naizgled, dobra stvar, međutim nigdje nema mene, nigdje nema "kako sam mogao", "zar me nije stid da druge savjetujem, a sebe zaboravljam", "kako sam se zavadio sa bratom (sestrom)", "zašto zavidim tome i tome". Upravo zbog toga što smo se posvetili drugima, a zapostavili sebe i svoje mahane, koje kada bi se izmiješale sa morem, zamutile bi ga, imamo ovakvo jadno i žalosno stanje: ne govorimo jedni sa drugima, ogovaramo i prenosimo tuđe riječi, preziremo i zavidimo jedni drugima, optužujemo i potvaramo jedni druge.
Rekao je Omer, radijallahu anhu: "Nemoćan je onaj koji ne može prevladati vlastite grijehe i propuste."
Rekao je Sajgam ibn Malik, rahimehullah: "Pazi se od vlastite duše! Kada se god poželi uzdići i uzgorditi, podsjeti je riječima Allaha, subhanehu ve te’ala: "Znajte da Allah zna ono što je u dušama vašim, pa ga se pripazite." (El-Bekare, 235).
Egoizam o sebi i u sebi se ogleda i u omalovažavanju drugih, minimiziranju ili ignorisanju dobra kojeg urade, stalnom kritikovanju i praćenju njihovih pogreški.Egocentricna osoba je, isključivo, uvijek u pravu, a drugi u krivu, njegove "eventualne" pogreške daju se opravadati, dok su drugima zatvorena vrata za bilo kakvu ispriku, namjera mu je pomoći istinu i uzdići Allahovu vjeru, drugi žele ostvarivanje ove ili one dunjalučke koristi itd. Podsjećamo takve na riječi Poslanika sallallahu alejhi ve selleme:
"Svaki sin Ademov griješi, a najbolji su oni griješnici koji se često kaju." Takođe, podsjećamo ih na riječi Omera radijallahu anhu: "Svi su upućeniji u vjeru od Omera", koje je izgovorio nakon što je jedna žena osporila njegov stav, da nije dozvoljeno uzeti vjenčani dar veći od 400 dirhema i, kao argument za to, citirala riječi Allaha, subhanehu ve te’ala: "Ako hoćete da jednu ženu pustite, a drugom se oženite, i jednoj od njih ste dali mnogo blaga, ne oduzimajte ništa od toga." (En-Nisa’, 20).
Zašto baš Omera, a ne nekog drugog ashaba? Zato što je Allah, subhanehu ve te’ala, dao da Omer kaže riječi istine, koje su, poslije, spuštene kao objava Allahovom Poslaniku sallallahu alejhi ve selleme, najmanje devet puta, i zato što je Poslanik sallallahu alejhi ve selleme rekao za njega: "Ako u ovome ummetu ima ljudi koje Allah nadahnjuje, onda je to
Omer." Da, samoobmanjeni čovječe! Omer, čiji su određeni stavovi potvrđeni Kur'anom, se nije ustručavao reći: "Pogriješio sam", ili čak šta više: "Svi su upućeniji u vjeru od Omera", dok ti koji imaš jako malo znanja i više griješiš nego što dobra činiš, nemaš dovoljno snage i hrabrosti da priznaš pogrešku i da je oprostiš drugima.
Vratiti se od nečeg što je neispravno i priznati istinu, pa i najljućem rivalu i protivniku, je od svojstava čestitih i bogobojaznih ljudi, a ne kukavica i slabih, kako to šejtan predstavlja samoobmanjenima.
Objavi komentar