U Siriji se bori 70 000 mudžahida

Studija koju je obavila obavještajna agencija IHS Janes a objavio britanski Telegraph pokazuje ono što islamske stranice tvrde već dugo vremena, a to je da mudžahidi, borci koji se bore za šerijat i hilafet, predstavljaju veliku većinu sirijske opozicije koja se bori protiv režima Bašara Asada.

U izvještaju agencije IHS Janes, kojeg prenose zapadnjački mediji, navodi se da broj boraca cijele opozicije koji se bore protiv Bašara Asada iznosi oko 100 000, ali da su nakon više od dvije godine rata „podijeljeni u 1000 skupina“.

Pa tako IHS Janes tvrdi da se u Siriji nalazi 10 000 „džihadista“ – koji uključuju strane borce – koji se bore unutar snažnih skupina povezanih sa Al-Kaidom.

Drugih kojih ima od 30 do 35 000 su prema ovoj agenciji „tvrdokorni islamisti“ koji dijele većinu pogleda džihadista, ali su fokusirani „samo na sirijski rat, a ne na širu međunarodnu borbu“, a to su islamske brigade poput Ahraruš-Šama koja često učestvuje u zajedničkim borbama sa Džebhatun-nusrom. Čak su se pojavile neke špekulacije da bi moglo doći do ujedinjenja ove dvije skupine.

Razlika gore pomenutih brigada jeste što prve brigade imaju globalističke ciljeve, poput uspostavljanja regionalnog hilafeta i oslobađanja Palestine, radi čega ih je američka vlada označila terorističkim skupinama, dok druge javno ne objavljuju da imaju globalne tendencije, ali svakako žele da uspostave islamsku državu u Siriji.




„Također, ima još 30 000 ‘umjerenih’ koji pripadaju grupama koje imaju ‘islamski karakter', što znači da je mali dio pobunjenika sekularno ili nacionalistički orijentisan,“ navodi se u izvješću.

Ove brigade “islamskog karaktera” jesu neke brigade Oslobodilačke sirijske vojske koje nisu odane ideji sekularne Nacionale kaolicije o uspostavljanju demokratske zemlje nakon svrgavanja Asada, mada se bore u sklopu Oslobodilačke vojske kojom upravlja Vrhovno vojno vjeće koje direktno odgovara Nacionalnoj koaliciji.

“Potpuna procjena koja treba biti objavljena kasnije ove sedmice, prema procjeni zapadnjačkih diplomata će pokazati da je manje od jedne trećine opozicijskih snaga prihvatljivo za Britaniju dok amerikanci tu cifru smatraju i manjom,” ponovno potvrđujući ono što mudžahidi i njihovi pomagači govore dugo vremena, a to je da na sirijskom tlu postoji vrlo mali broj sekularnih boraca koji se dugo vremena predstavljao kao dominantna snaga na terenu.

Druga stvar koju razotkrivaju ove tvrdnje jeste da kad nevjernički mediji jednu grupu muslimana nazovu „ekstremnom“, da to ustvari znači da je ta skupina doslijedna islamskim principima i da nije odana američkoj i britanskoj vladi za razliku od “umjerene” koja jeste ili u najmanju ruku ima “predispozicije” da bude, čija se “umjerenost” ogleda u demokratsko-sekularističkim tendencijama.

“Strah od toga da pobunom protiv Asadovog režima dominiraju ekstremisti povećala je zabrinutost na Zapadu po pitanju njihovog slanja naoružanja koje bi moglo završiti u neprijateljskim rukama…”, navodi se dalje u analizi, tj. da to oružje ne bi palo u ruke mudžahida koje su prema navodima ove studije “neprijateljske ruke”.

Čarls Lister, autor analize, kaže: „Pobunom sada dominiraju grupe koje u najmanju ruku imaju islamističke poglede po pitanju sukoba. Ideja da sirijsku opoziciju predvode sekularne grupe jednostavno nije potvrđena.“

“Dvije frakcije koje su povezane sa Al-Kaidom, Džebhatun-nusra i Islamska država u Iraku i Šamu (IDIŠ) – dominiraju među ‘ekstremnijim’ borcima. Njihov uticaj je značajno narastao u protekloj godini,” tvrdi Lister.

U nastavku ovog opširnog izvješća se spominje da je Islamska država u Iraku i Šamu postala najistaknutija skupina u dijelovima Sirije koje kontrolišu pobunjenici u proteklih nekoliko mjeseci i da njeni članovi u sjevernoj Siriji nastoje da “nametnu” svoju dominaciju nad lokalnim stanovništvom i nad „umjerenijim“ pobunjenicima iz Oslobodilačke sirijske vojske.

“Cilj ‘umjerenih’ pobunjeničkih boraca je svrgavanje diktatora Asada, ali džihadske grupe žele transformirati Siriju u ‘tvrdokornu’ islamsku državu unutar regionalnog hilafeta. Osim toga što su naoružaniji i bolji borci, IDIŠ i Džebhatun-nusra su stavili pod svoju kontrolu mnoge izvore zarade na sjeveru države kao što su nafta, gas i žitarice. Ovo im je dalo značajnu snagu, koja im je omogućila da osvoje srca i umove, dostavljajući hranu lokalnoj populaciji na način koje druge grupe nisu u mogućnosti”, dodaje rezignirano Lister.

Ono što se jasno može zapaziti kroz čitavu studiju jeste to da se mudžahidima i njihovoj islamskoj revoluciji želi oduzeti islamski predznak, na način da se njihova revolucija želi predstaviti kao nekakva “ekstremna” revolucija, u kojoj se uspostavlja neki “ultra tvrdokorni” hilafet koji je nešto “neprirodno” za muslimane Sirije. A zašto onda “umjerene” skupine koje podržava Zapad ne upostavljaju neki “umjereni” hilafet umjesto demokratije?

Ovaj bijedni pokušaj neprijatelja islama i muslimana, završava sa navodima da je Islamska država u Iraku i Šamu također počela program edukacije civila na teritorijama koje kontrolišu, nazivajući to indoktrinacijom civila, i pokušajem da se “tradiconalni sunijski muslimani” pretvore u “tvrdokorne islamiste” što je metoda svih današnjih nevjernika i munafika kada žele zavaditi muslimane.

“Zlo” koje su počinili mudžahidi IDIŠ-a prema navodima ove obavještajne službe, jeste što su “dijelili ruksake na kojima je bilo ugravirano ime Islamske Države u Iraku i Šamu”.

Ono što ipak ostavlja jak dojam jesu brojke kojima raspolaže ova agencija a to je da se danas u Siriji nalazi najmanje 75 000 boraca koji se bore za islamsku državu i hilafet bez obzira kako ih oni nazivali. Ako uzmemo u obzir hroničnu nepravednost nevjernika, možemo pretpostaviti da bi taj broj mogao biti i veći a i da nije, nema sumnje da se preostali broj sekularista nemože suprostaviti ovom broju mudžahida.

Ali realno je i očekivati da bi se i ovaj dio ili barem većina ovog dijela sekularista, kroz neko vrijeme pod utjicajem mudžahida, mogao vratiti islamu i odbaciti sekularnu ideologiju i savezništvo sa Zapadom i zajedno načiniti jedan snažni ujedinjeni islamski front koji bi nakon 90. godina, ponovno uspostavio hilafet koji, po svemu sudeći, neminovno dolazi.