Moje djetinjstvo mirise na dunje. I bolnice. Osim mirisa moje djetinjstvo je bilo ispunjeno pitanjima. I zbunjenoscu. Jer ja sam dijete komunistickog sistema. Ima boga, nema boga. Carls Darvin. Nana hadzinca. Ima boga, nema boga. Nismo voljeli pred njom ni spominjati, ni Carlsa, ni komuniste. Na njihov slucajni pomen ona bi samo odmahivala glavom, pljuckajuci tri puta, desno pa lijevo, tjerajuci sejatne od sebe. I onda bi pocela da odmahuje glavom i da nabraja: "Hm, hrsuzi jedni. Oni su od majmuna postali. I jos nisu ni sisli sa drveta. Tamo i pripadaju.
Hmmm, nece nikad ni sici. Ne da im dragi Allah da progledaju. Hmmm, sejtani, sejtanski. Hajte djeco, igrajte se, ne spominjite sejtane. "Nikad nije povisivala glas ali smo znali po izrazu na njenom milom licu da je vrijeme za "kapak". Nana je klanjala svaki namaz i priredjivala mevlude. Sjecam se dobro mirisa karanfilica i cimeta. Mirisa nanine kuce.Ima boga, nema boga. Sve prepleteno i u nerazmrsiv cvor uvezano. I ja odlucih da provedem djetinjstvo praveci dvorac u oblacima i u starom buretu. I citajuci. Ali ne naucih nista. Ne naucih da razlikujem put od stranputice. Ne znadoh ni da li putujem ili samo u mjestu tapkam? Kad god vidjoh zvjezdu padalicu zamislih zelju. I otpocinuh. Nista drugo nisam znala. U nasoj kuci niko nije klanjao, ni postio. Niko nije bio ni clan komunisticke partije. Zivjeli smo negdje u nekom cudnom prostoru izmedju ta dva nepoznata svijeta.
Svake godine otac je klao kravu i tele za zimu. Oko vrata je drzao kljuc od susare i nosio na posao. Bilo je suvise opasno ostaviti otvorena vrata. Mi kao djeca, nismo mislili da ima ista bolje od pecenice i sudzuke? Hrsuzi. Lopovi. Jedne kisovite godine nakon sto je zaklao tele otac rece: "Ovo tele ima znak. Po prvi put za tolike godine odlucio je da je ustavi. Odnio je u Visocku kozaru nakon para dana. Ustavili su je pod rednim brojem sesto pedest dva. A nasa prva i posljednja. Jedne subote je donio kuci pod miskom umotanu u pergament i stavio na ormar. Niko je vise nije ni spominjao. Godine su prolazile, kise padale, rijeke proticale.
I onda se pojavi andjeo sa plavim ocima i ja odlucih da napustim dom. Da se udam. Presretna. I nadjoh radost u radjanju djece. I rasli su. Kao iz vode. I uzivala sam svaki tren. Nisam znala sta me ceka. Ima boga,nema boga. Ponekad bi pitanje zalutalo u moju glavu. Nisam vise imala ni vremena za pitanja. Sve sam dala djeci. Moje bilo je za njih kucalo. Nista drugo nije bilo vazno. Ja je potpuno nestalo. Put, stranputica, nista nije bilo vise vazno.
I onda dodje rat. Roditelji, sestra, brat, odose u izbjeglistvo. Na drugoj strani. I otvori se Pandorina kutija. Zla se razmilise. I mrak zavlada. Ptice prestadose pjevati. Nesta andjela. Pojavise se demoni. O majko, o oce! O, majko, o oce dajte mi hrabrosti i volje da ovo prezivim. Dajte mi snage za bar jos jedan dan. Naredni dan. Mozda ce biti bolji. Svjetliji. Ali nije bilo ni traga od boljeg sutra. Sad vec sama sa dvoje djece napustih rodnu grudu da trazim svjetlost. Ostavih sve sto mi je pripadalo. Sve sto mi je nesto znacilo. Odoh sada hiljadama kilometara daleko od roditelja, od mjesta gdje sam odrasla, gdje sam znala svaku stopu, svaki kamen, svako drvo. Sve je bilo moje. Sada vise nista nemam. Preselih se u neki drugi svijet. Koji svijet? Svijeta vise nije bilo. Niceg vise nije bilo. Samo praznina. Ne trepnuh.
Godine su prolazile, kise padale, rijeke proticale. Djeca odose. Za svojim zivotom. I ne okrenuse se. Ostah bez plodova svoje utrobe. Praznina me ophrva. Staze zivota se odronise i ja podjoh padati. O zivote,zasto mi opet klizis? Zasto te ne mogu ukrotiti? O majko, o oce, dozivam kroz mrak. Dajte mi snage, dajte mi hrabrosti. Mozda bolje sutra postoji. Mozda cu ga naci. Zasto ne mogu da snujem vise? O majko, o oce, zasto me u mraku ostaviste? Strah tamo vlada. I nesigurnost. I obmane. I lazi. Samo mrak. I nista vise.
I dok pod tudjim nebom trazim komadic koji pripada meni bujice me preplavljuju. Ne mogu ih vise zaustaviti. A ja padam, pa se dizem. Bez predaha. Vec se gusim. U sopstvenoj nemoci. I u svom neznanju. Niko me nije naucio kako da se zivi. I crni mrak me vec poklopio kad nicice padoh na koljena. O Abrahame! O Davide! O isuse! O Gabrijele! O Muhamede! O Boze! I pozvah ga i uplasih se od sopstvenog glasa! Pozvah boga, onog nepoznatog, tajanstvenog, nevidljivog.
Pozvah boga! Allaha! Jeli ja to zovem silu nepoznatu? Kako se usudjujem? Da pozivam stranca, da pozivam silu visu? Ko sam ja? Da ono zabranjeno i nikad objasnjeno prizivam u dubokoj noci. Noci kad mrak vlada, kad suze liju, kad se ruke tresu, i kad nemoc vlada.
O Boze! Svemoguci Tvorce! Pozivam boga, jedinu svjetlu tacku na kraju tunela moga zivota. Jeli dosao cas Neizbjezni? Jeli se moje nebo rascijepilo? Jesu li sve moje zvijezde popadale? Jeli i jedna zelja preostala? Posljednji poziv. Prije kraja. Hoce li me grom pogoditi? Hoce li me nestati? Kako se usudjujem? Nastavih da zovem dok mi se glas ne stopi sa mrakom.
O Boze, Milostivi, Svemoguci, pomozi mi, ucini tesko lakim. Pomozi mi da nadjem mir. Da ne padam vise! Da se ne gusim vise! Zaustavi bujice! Olaksaj muke moje! Molim te Boze, molim te Boze, molim te Boze...
I onda odjedanput kao na neki znak ja utihnuh. Suze prestadose padati. Grudi se prestase grciti. A moje celo dodirnu zemlju. I noc se utisa. Dobih odgovor.
Jutro sam docekala na kozici koju je moj dragi otac ustavio prije mnogo godina. Za mene. Kozicu sa znakom koji je samo on vidio, koju sam iznijela iz ratnog vihora i nosila sa sobom hiljadama kilometara u tudju zemlju. Iz meni nepoznatog razloga.Sada znam. I sada se ne pitam vise. Sada se molim. Moja kuca mirise kao i nanina.
I moj zivot dobi novi tok. Nadjoh bolje sutra. Sada znam kuda idem. Sada znam kako se zivot zivi. Znam kada da zastanem, kada da nastavim. Znam sta je put a sta stranputica.
Zivjela sam u mraku sve dok se slatka molitva nije pocela cijediti sa mojih usana. I sada dok udisem vasionu ja znam da sam sve i da sam nista. Postojim i ne postojim. U isto vrijeme.
Moj zivot postade rekat. Moj miris se pretvori u mjesecinu. Moja ljubav u plavetnilo neba. Moja tuga u plodonosne kise. Moja ceznja postade pustinja a zelja potonu na dno okeana. Moj dah posta musirski povjetarac. Moje ruke halke na dzenetskim vratima. Moja kosa lisce na drvecu. Moje srce kaplja vode sa dzenetskih izvora. Moja sreca klasje u polju. Moje tijelo zvjezdana prasina. Samo prasina. Samo zvijezda.
O ti u cijoj je ruci moja dusa poduci nas kako da zivimo!
Okoncaj lutanja nasa!
Poduci nas da vidimo.
Da sijamo.
Poduci nas kako da svaki prosli dan utrnemo kao svijecu.
Da ne boli.
O Boze, poduci nas da citamo znakove!
Amin!
Yildiz Nur
Objavi komentar