Svaka ličnost ma kako se činila tajanstvenom i komplikovanom za razumjeti ima svoj “ključ”. Ključ, koji ako uspijemo naći, biti ćemo u stanju razumjeti i tumačiti postupke i riječi date osobe. Takođe, biti ćemo u stanju predvidjeti ponašanje date osobe u određenim životnim situacijama. Ovo i jeste glavni cilj psihološkog proučavanja ličnosti i karaktera.
Židovsku ličnost i pored sve tajanstvenosti koja se veže za nju nije teško analizirati. Dovoljno je da se vratimo u istoriju i pokušamo razjasniti razloge zbog kojih je ovaj narod uvijek živio u asimilaciji i nikada se nije uklapao u normalne životne tokove sredine u kojoj su živjeli.Dovoljno je da pratimo židove kroz njihovu historiju pa da uvidimo da se oni nikada nisu mogli uklopiti u bilo koju zajednicu u kojoj su živjeli ma kako dug taj perid bio. Oduvijek su oni poznati da žive u zatvorenim društvenim zajednicama koje su zatvorene za bilo kakve “uljeze”.
Oduvijek su kroz sva stoljeća i sve civilizacije “poznatog svijeta”- postojale židovske četvrti, njihove ulice i trgovi. A iznad svega njihova dogmatika i fundamentalizam koji ih je oduvijek držao na određenoj društvenoj distanci od njihovih domaćina.
Razlog za ovo se krije u nijhovim pogledima na svijet, tj. u ključu njihove ličnosti, koji se krije u osjećanju potlačenosti i strahu od njega. To je osjećaj koji su židovi razvili kroz historiju i u kojem oni vide jedinu nadu za opstanak u Svijetu kojeg oni uvijek smatraju antižidovskim-antisemitskim.
Upravo ovo osjećanje je ključno u historijskom proučavanju tekovina ovog naroda. Upravo zbog ovog osjećaja potlačenosti i straha od ugroženosti oni su se grupisali u zajedničke četvrti i skrivali iza visokih zidina. A onoga momenta kada se ni tu nisu više osjećali sigurni postajali bi prinuđeni da u cilju zaštite od umišljenog neprijatelja poduzimaju sljedeće korake samozaštite. Otuda dolazi njihovo nastojanje da zavladaju ekonomskim, vojnim i u zadnjim godinama medijskim izvorima zajednice u kojoj žive.
Od tamo objašnjenje za njihovo posjedovanje velikog broja društvenih dobara koje su kroz istoriju ne uvijek na jasan način sticali.
Na tom planu oni su izgradili podzemnu mrežu tajnih udruženja koja se bore za židovske interese kao što su slobodni zidari, poznatiji kao masoni, za koje je vezana javna tajna da posjeduju većinu današnjih svjetskih firmi u poljima proizvodnje naoružanja.
Za njih se nedokazano zna da u velikoj mjeri mogu utjecati na vanjsku politiku većeg broja zapadnih zemalja, usmjeravajući je ka višim cionističkim interesina u svijetu. Posebno se u tome ističe cionistički lobi u Sjedinjenim Američkim državama. Ali židovi putem Pressure groups-a uspjevaju u velikoj mjeri štititi svoje interese i u drugim svjetskim zemljama, gdje živi znatniji broj židova ili pak u onim zemljama koje direktno ili indirektno učestvuju u kreiranju globalnih svjetskih političkih kretanja.
Nerealno je tvrditi da židovi za ova ostvarenja trebaju zahvaliti svojoj inteligenciji ili snalažljivosti. Kada je općepoznata i naučno dokazana činjenica da je pojam inteligencije jednako raspodijeljen na nivou naroda i nacija, te da samim time ne postoje superiornije odnosno inferiornije nacije ili skupine. Ako bi rekli suprotno tome bili bi smo rasisti. Inteligencija je prisutna u svakoj naciji samo je stvar okolnosti koje će ili neće dovesti do razvijanja i implementacije ovog božijeg dara ljudima.
Židovi su izgradnjom vjere (poznato je da su oni Božiju objavu mijenjali prema svojim prohtjevima) na osnovama ugroženosti i konstantne opasnosti uspjeli oblikovati svijest mladih generacija tako da oni samoinicijativno razvijaju metode zaštite sebe kao pojedinca, a kasnije i zajednice. Pronalazeći nove metode kontrolisanja izvora snage njihovog neprijatelja.
VJERA KAO INSTRUMENTARIJ ZA OSTVARENJE CILJEVA
Cionističko vodstvo židovskog naroda koje se, i prije samog ustrojstva konkretne cionističke ideje o formiranju židovske države, ogledalo u apsolutnoj i strogoj vjerskoj vladavini židovskih sveštenika Hahama uspjelo je poistovjetiti pojam religije i nacije. Čime su zagarantovali čvrstu koheziju društvene zajednice i stalno prisutstvo ljudi vjere u određivanju interesa nacije. Ova veza između političkog cionizma i židovske vjere se najbolje ogleda u jednoj molitvi koju su židovi cijelog svijeta stoljećima (a i danas to čine) recitovali okrečući se prema Jerusalemu, tačnije prema Solomonovu (Sulejmanovom a.s.) hramu za kojeg vjeruju da se nalazi ispod džamije Aksa’a. Sjećajući se glavnih postulata cinostičke ideje oni su pjevali:
“Na obali rijeka babilonskih sjedismo i plakasmo spominjući se Siona; Kako da pjesmu Jahvinu pjevamo u zemlji tuđinskoj! Neka se osuši desnica moja, Jerusaleme, ako te zaboravim! Neka mi se jezik za nepce prilijepi, ako spomen tvoj smetnem ja ikada, vrh svake radosti svoje! Palestinu mnogi nazivaju kolijevkom religija.”
Taj zavjet traje do ovih naših dana i narastajuće generacije židovske omladine ga ponavljaju smatrajući ga dijelom svoje vjere. Riječi iz ovoga psalma bile su ispisane kao parole na kamionima što su se u burnim danima u maju 1948. god. probijali kroz arapsku blokadu u Jerusalemu. Vozači, kako tvrdi Milovan Baletić u svojoj knjizi “Povratak židova u zemlju Izraelovu”, možda i nisu znali značenje tih riječi, ali je dovoljno bilo to što su znali da je to njihova religija i nešto vrijedno žrtvovanja. Politička ideologija i stavovi jednog dijela židovskog naroda su, na ovaj način, postali neosporiva dogma vjere drugog njegovog dijela.
Činjenica je da moralni principi - bez obzira radilo se o primitivnim ili civilizovanim društvima - sputavaju čovjekovu efikasnost. Upravo u ovoj tezi leži odgovor za cionističku efikasnost kada su u pitanju njihova istaknuta ostvarenja na polju ekonomije, trgovine i svih ostalih društvenih djelatnosti koje su izvor snage i društvenog uticaja.
Smatrati jednu naciju “pametnijom” ili superiornijom je apsolutni nonsens i sociološki neodrživa hipoteza. Odriješene ruke u pitanju etičkih i moralnih načela su za židove kroz historiju bile faktor kompatibilnosti u odnosu na druge narode i nacije. Rijetko koji drugi narod je bio spreman ne birati sredstva u ostvarenju svojih ciljeva kao što je to slučaj sa židovima. Najbolji primjer za ovo su dešavanja vezana za Palestinu i njenu okupaciju od strane cionista. U nekoliko sljedecih redova donosimo kratak historijski pregled ovog procesa. Bitno je naglasiti da su zbog suženosti prostora mnogi događaji zapostavljeni dok je drugima, možda, dat nepotreban značaj. Ali to se nije moglo izbjeći.
ŽIDOVI I PALESTINA
Ideja o formiranju židovske države na teritoriji Palestine je plod političkog cionizma i kao takva se naglašeno javlja krajem prošlog, a pretvara se u konkretan program na pragu ovog stoljeća. Tačnije, prvim cionističkim samitom koji je održan u avgustu 1897. god. u gradu Bazelu u Švicarskoj na kojem je izrađen “plan Bazel” o zaposjedanju Palestine i osnivanju Internacionalne cionističke lige.
Pogrešna je i historijski neosnovana tvrdnja da su se židovi odlučili na nastanjivanje Palestine tek nakon nacističkih zločina i genocida koji su bili provedeni nad evropskim židovima u toku drugog svjetskog rata. Historijska građa nam pokazuje da su židovi imali takve namjere puno ranije i da su ih otvoreno počeli pokazivati sa prvim znacima slabljenja islamskog hilafeta, odnosno osmanlijske imperije. Tako među halifinim dekretima iz 1881. god. nalazimo dozvolu židovima da se nastanjuju u bilo kojem dijelu osmanlijske države izuzev Palestine. Ovakva odluka halife je bez sumnje morala biti zasnovana na opravdanom strahu i poznavanju tadašnjih židovskih namjera.
Međutim, slabljenjem osmanlijske imperije počinje postepeno popuštanje zvaničnog Istambula pred pritiscima zapadne diplomatije i cionističkih organizacija što je kulminiralo otvorenim zahtjevom Theodora Herzla, bečkog novinara i pisca koji je svojom knjižicom “Der judenstat” (Židovska država) objavljenom 1856. god. postavio temelje političkog cionizma, kojeg je uputio Sultanu Abdulhamidu Drugome (1896. god.), a u kojoj traži da se židovima da dio Palestine kako bi na njemu osnovali svoju “državu u sklopu države”. Ovim potezom cionisti su otvoreno pokazali svoje namjere tako da je i halifin odgovor bio u istoj mjeri otvoren, a ogledao se u njegovoj poznatoj izreci u kojoj je rekao: “Ja vam, ne mogu dati ni jedan pedalj palestinske zemlje zato što ona nije moje vlasništvo. Ona pripada mome narodu koji ju je branio i svojom krvlju natopio.“
Na žalost, situacija na terenu je izgledala potpuno drugačije. Dozvole su uskraćivane židovskim useljenicima, ali se njihov broj konstantno povećavao. Lokalna je administracija bila podmitljiva i inertna, a domaći stanovnici, Arapi, i nisu tu zemlju smatrali vrijednom, pa su je olahko prodavali ili trampili, držeći da prave unosne poslove. Naseobine došljaka, bar u početku, kao da nisu nikome smetale. Niko nije vidio da niču i poljoprivredne škole razne druge obrazovne ustanove, privredne organizacije, pa i vlastita oružana odbrana. Iako među cionistima nije postojao koncenzus oko spontanog naseljavanja Palestine on se postepeno odvijao čime je napravljen prvi bitan korak ka formiranju države Izrael.
Prvi svjetski rat je bio sve očitiji. Zakulisane igre oko podjele osmanlijskog hilafeta su sve više uzimale maha. Diplomatija Velike Britanije preuzima ulogu glavnog arbitra na području Bliskog Istoka, ona kombinira, raspoređuje, odlučuje.
Nakon pobune Ali Sauda i stalnih diverzija beduina predvođenih Lorencom od Arabije osmanlijsko carstvo, čiji se poraz naslučivao od samog ulaska u rat, postaje žrtva imperijskih ambicija saveznika koji se već tajno dogovaraju o podjeli osmanlijskog carstva. U duhu takvih pretpostavki o skorom padu islamskog hilafeta počeli su razgovori između predstavnika britanske i francuske diplomatije koje su vodili Sir Mark Sykes i Carlos Francois George Picot.
Njih dvojica su 1916. god. postigla famozni sporazum koji se u povijesti diplomatije naziva “Sykes-Picotov sporazum”, a koji definiše francuske i britanske interesna sfere na području Bliskog istoka. U zonu britanskog utjecaja ušla su područja pustinje Negev, područja istočno od rijeke Jordan, središnja Mezopotamija sa sjevernim krilom koje je ulazilo u Perziju i južnim krilom što je izbijalo na Perzijski zaljev. Obje zone su smatrane područjima u kojima se mogu osnovati polunezavisne arapske države ili konfederacije arapskih država u kojima će Britanija i Francuska biti “saveznici” odnosno preko svojih savjetnika osigurati sebi političke, diplomatske i ekonomske privilegije.
Stvari su se krajem prvog svjetskog rata povoljno odvijale za Britance i cioniste. Husejin je već digao “Arapski ustanak”. Osmanlije su se povlačile, a saveznici su kontrolisali sve strateške pozicije da bi se sve okončalo 9. decembra 1917. god. ulaskom savezničkih trupa u Kuds (Jerusalem).
U nekoliko sljedećih godina počinje pod britanskim pokroviteljstvom intenzivno useljavanje židova u Palestinu. U međuvremenu cionisti nastavljaju žestoku i nikada do kraja razjašnjenu bitku na diplomatskom planu kako bi postavili legalne temelje “nacionalnog doma židova”.
Ključni momenat na tom planu je bilo pismo koje je britanski ministar vanjskih poslova grof Arthur J. Balfour uputio lordu Rothscildu, a sve to na nagovor profesora Haima Weizmanna, inače najutjecajnijeg i najangažiranijeg među cionistima kojem je reputacija istaknutog kemičara omogućila dodir sa utjecajnim ljudima iz britanske vlade.
Ovo famozno pismo je imalo samo jednu formulaciju važnu za cioniste, a po značenju će s vremenom prerasti u temeljni dokumenat međunarodne važnosti za stvaranje židovske države u Palestini. Naime pismo se zauzima za očuvanje Palestine za Britaniju, ali u isto vrijeme u njemu britanska administracija iskazuje svoje simpatije glede uspostavljanja židovskog nacionalnog doma u Palestini. Uz to ona još obećava upotrebu svih sredstava za ostvarenje tog cilja. Ovo pismo koje kasnije postaje poznato kao “Balfourova deklaracija” je predstavljala posljednji političko-diplomatski impuls Cionistima dajući im jasan znak da se bliži dan ostvarenja njihovih snova.
Broj židovskih useljenika u Palestini se konstantno povećavao. Na ovo arapsko stanovništvo s vremena na vrijeme spontano reaguje na što britanske vlasti redovno odgovaraju silom. U međuvremenu cionisti počinju sa formiranjem novi i jačanjem starih vojnih formacija pripremajući se za dan kada će Britanija napustiti Palestinu. Među tim formacijama su se posebno isticale Hagana i Irgun.
Nasuprot njima Arapi su bili zauzeti pokušajima oslobađanja od kolonizatora ili pak formiranjem vlastitih minijaturnih država (tipa Sirije, Transjordanije (kasnije Jordana), Saudijske Arabije itd.) kako bi se zadovoljile državničke ambicije nekih arapskih prvaka. Tako da se nisu znatnije uključili u pripreme za odbranu Palestine.
Jedino se svojim angažmanom isticao sirijac Šejh Izudin el-Kasam koji je samoinicijativno radio na naoružavanju i organizovanju džihadskih ketiba koje su se trebale suprostaviti kolonizatoru i sprječiti osnivanje židovske države, odnosno raditi na zaštiti muslimanskog stanovništva Palestine od genocida koji im se spremao.
Prvih dana nakon drugog svjetskog rata planula je žestoka borba u Palestini. U nepomirljivom sukobu bila su tri tabora: od islamskog i arapskog svijeta ostavljeni palestinski muslimani, židovi i britanske vlasti. Židovske vojne formacije Hagana i Irugun su tih godina počinile seriju zastrašujućih napada na palestinske civile. Cilj ovih terorističkih napada je bilo zastrašivanje nenaoružanog palestinskog naroda kako bi se isti prisilili na napuštanje rodnih ognjišta čime se direktno oslobađao prostor za doseljavanje evropskih židova koji su se po završetku drugog svjetskog rata odlučili na masovnu imigraciju u Palestinu. 1948. god. Britanija je i zvanično objavila prestanak svoga kolonijalnog mandata u Palestini, ali je prije toga izložila pitanje Palestine i osnivanja židovske domovine na tom području pred Ujedinjenim nacijama koje su 8. septembra 1948. god. donijele odluku o podjeli Palestine na dvije države (židovsku i arapsku) dok bi Jerusalem imao poseban status (CORPUS SEPARATUM) u okvirima međunarodne arbitraže.
Lideri arapskih zemalja su odlučno odbili ovaj prijedlog, ali nisu učinili ništa značajnije kako bi se planovi o formiranju države Izrael osujetili. Manje vojne formacije koje su slale arapske zemlje nisu imale dovoljno oružja niti kordiniranog djelovanja kako bi se adekvatno suprostavili nastajućoj židovskoj vojsci koja je još tada posjedovala najsavremenija vojna dostignuća.
Jedino su se u svome vojnom angažmanu isticale neregularne vojne formacije “Sveti džihad” pod vodstvom Šejha Abdulkadira Husejnija i “Džihad” dobrovoljaca koje je oformio pokret “Muslimanske braće” iz Egipta.
Cionisti su napredovali vojno i politički. Uspjeli su za sebe pridobiti simpatije velikih sila koje su ih počele pomagati velikim količinama oružja, ali u isto vrijeme i konstantnim pritiscima na arapske zemlje kako se ne bi značajnije miješale u sukob.
12. aprila cionistički sabor donosi odluku o proglašenju države Izrael na dan 16. maja 1948. god. Ubrzo za tim velike sile iskazuju svoju podršku ovoj odluci dok su židovi pokrenuli operaciju širokih razmjera nazvanu “plan D”, a koja je za cilj imala okupaciju cijele teritorije Palestine zajedno sa Jerusalemom. U rekordnom vremenu pomognuti plačenicima iz cijeloga svijeta oni ostvaruju ovaj cilj. Ionako neblagovremeno uključivanje arapskih legalnih vojnih formacija zaustavljeno je odlukom UN-a od 16. novembra 1948. god. kojom je zaleđeno zateknuto stanje. Najveći dio palestinskog stanovništva je protjeran u susjedne arapske zemlje bez nade u skori povratak. Na njihovim zgarištima je stasavala savremena država Izrael kakvu i danas znamo. Tako se na patnjama jednog naroda gradilo blagostanje drugog. Židovi koji su pretrpjeli genocid za vrijeme fašističke Njemačke su za samo nekoliko godina pokazali da su i oni bili spremni učiniti isto drugima.
Napomena: Zbog opširnosti tematike i skučenosti prostora neki događaji su zapostavljeni dok je drugima, možda, dat nepotreban značaj, ali to se nije moglo izbjeći.
ŽRTVE NISU VIŠE ŽRTVE. ONI SU DŽELATI.
Ono što su cionistički vojnici bili spremni uraditi nenaoružanom palestinskom narodu pred očima cijelog svijeta ne može nikoga ostaviti ravnodušnim. Zato ne čude reagovanja svjetske javnosti koja nije sputana višim interesima zacrtanim od strane cionističkih ideologa rekla: “Ovo predstavlja crnu tačku na čitavoj historiji čovječanstva.” Primjer toga je i pismo jedne američke čitateljice internacionalnog časopisa “TIME” koje je objavljeno u rubrici pisma čitatelja u februaru 1989. god.
Palestinsko pitanje
Kakva vrsta ljudi može djetetu koje baca kamenje pucati u leđa dok ono bježi (30. januar)? Kakva je to vlada koja propisuje kazne od 1000$ za porodice koje i onako žive ispod granice siromaštva, koja ruši njihove domove i oduzima svu imovinu? Kakva vrsta ljudi su ti doseljenici koji misle da imaju od Boga dato prvo da čine sve te zločine i torturu nad nedužnim narodom i još uvijek plaču tražeći da im se da više? Kakvi smo mi to ljudi (Amerikanci op. au.) kada dozvoljavamo našoj vladi da godišnje Izraelu daje bilione američkih dolara skupljenih porezima kako bi oni mogli nastaviti sa terorisanjem Palestinaca?
I uistinu dobro je primijetila ova neutralna čitateljka časopisa “TIME”, kada god bi se neko usudio da cionistima prigovori zbog svih zločina koje čine oni bi automatski uključivali sirene za uzbunu plačući “antisemisti”, “anticionisti”, “fašisti”, “zaustavite ih oni su novi Hitler” itd. Zapadno kršćanska javnost iskompleksirana nacističkim zločinima bi se bez razmišljanja stavljala na stranu židova - kako bi valjda dokazali da njihova vjera i civilizacija nije ta koja je izrodila Hitlera, Aušvic, stare kasarne u Salzburgu - bez obzira što oni ovaj put igraju ulogu dželata, a ne žrtve.
VEZA IZMEĐU CIONISTA I SAD-a
Ostaje pitanje tajanstvene veze između Izraela i SAD-a. Do sada su izgrađene mnoge teorije koje pokušavaju odgovoriti na razloge svestrane podrške američke administracije cionističkoj okupaciji Palestine.
Postavljajući sebi ovo pitanje poznati islamski intelektualac Ahmed Didat u svojoj knjizi “Arapi i Izrael” daje sljedeći odgovor:
“Odgovor na ovo pitanje se krije u postojanju židovskog lobija u SAD-u. U SAD-u živi preko šest milona židova. To je jedna jako kohezivna, dobro povezana i organizovana komuna koja zna kako da koristi novac, broj i inteligenciju kojom raspolaže. Nijedan američki kandidat za predsjedničku funkciju ne može doci do svoga cilja bez taktičke pomoći židova…”
Još daleke 1948. god. americki predsjednik Harry Truman je nesvjesno razotkrio tajnu židovskog uticaja na politiku njegove zemlje. Odmah nakon što je Ben Gorion na radiju Tel Aviv, 14. maja 1948. god. proglasio državu Izrael predsjednik najjače države na zemlji se oglasio svojim priznanjem države koja je formirana nakon agresije i genocida nad Palestinskim narodom. Svjedoci tvrde kako su mu za donošenje ove odluke bile potrebne cijele dvije minute!? Truman se ponašao kao kakva mlada djevojka koja se po prvi put udaje; otvorenih usta i sa ispresijecanim dahom on je izgovorio veliko “DA”. Bio je to odgovor na pitanje koje i danas u velikoj mjeri određuje američku vanjsku politiku naspram islamskih i arapskih zemalja.
Na posebnoj konferenciji za štampu jedan od novinara je upitao Trumana o razlozima neuobičajene želje za priznavanjem židovske države. Novinar je još dodao: “Zar nismo mogli Izrael priznati i malo kasnije? Zbog čega sva ta žurba? Zar ne znate da je tamo više od hiljadu miliona Arapa koji će biti ljuti oštećeni ovim potezom?” Truman je odgovorio: ”Ali Arapa nema u mome glasačkom tijelu.” Drugim riječima: židovi su ti koji su me doveli na vlast, a ne Arapi.
Ovo me sada podsjeti na predviđanje Benjamina Franklina koje je održao na raspravi o osvajanju Ustava SAD-a 1789. god., a koje se, na žalost, obistinilo. On je tražio da se židovi isključe iz ustava kao ustavotvorni narod SAD obrazlažući to sljedećim riječima: “Sjedinjene države se nalaze pred velikom opasnošću. Ova velika opasnost su židovi. Gospodo, svaka država u kojoj su se židovi nastanili kroz historiju je neminovno doživljavala pad moralnih principa i trgovačke časti.
Oni su se uvijek držali odvojeni i neasimilirani u normalne životne tokove. Imajući stalan strah od umišljenog neprijatelja oni su vijekovima pokušavali, a u cilju vlastite zaštite, zadaviti nacionalni finansijski sustav (kao što je to slučaj sa Španijom i Portugalom). Već više od 1700 godina oni jadikuju u svojoj žalosnoj vjeri kako su oni ti koji su protjerani iz maternje zemlje. Ali gospodo, kada bi im svijet još danas poklonio Palestinu i svu njenu imovinu oni bi našli opravdanje da se u potpunosti ne vrate tamo. Zašto? Zato što su oni vampiri. Oni ne mogu živjeti sami sa sobom. Oni moraju živjeti među kršćanima ili nekim drugima koji ne pripadaju njihovoj rasi. Ako se oni ne isključe iz ustava Sjedinjenih država, za manje od 100 godina oni će uplivati u ovu zemlju u tolikom broju da će zavladati njome srušivši nas i naš način vladavine za koji smo mi Amerikanci krvarili i zalagali svoje živote, imetke i ličnu slobodu. Ukoliko se židovi ne isključe iz ustava
SAD-a za 200 godina naša će djeca raditi u poljima da nahrane židove koji će sjediti u svojim grofovskim kućama zadovoljno trljajući dlanove. Upozoravam vas gospodo da će vas ukoliko židove ne isključite iz Ustava proklinjati vaša djeca i djeca vaše djece u grobovima vašim. Njihovi ciljevi nisu američki i pored činjenice da sa nama žive već 10 generacija. Vuk svoju ćud ne mijenja. Židovi su opasnost za ovu zemlju ukoliko im se dozvole ustavotvorna prava. Oni će zavladati našim institucijama. Zbog svega gore navedenog kažem da oni moraju biti izostavljeni iz Ustava.”
Ovo je samo jedno od više mogućih rješenja za blisku vezu između cionista i američke administracije.
Druga pak verzija koja odgovora na ovo pitanje za osnovu uzima zajedničke tačke protestantsko-evanđeoskog učenja i hebreizma. Naime poznato je da protestanti vjeruju u židovsku verziju Starog zavjeta što osnovu njihovog vjerskog tumačenja čini krajnje identičnom sa učenjima hebreizma. Ovo je posebno izraženo u pogledu milenijskih očekivanja i vjerovanja u predskazanja vezana za Posljednji dan. Kao primjer ovoga možemo navesti i neka dešavanja koja su bila vezana za ne tako davno nastupanje 2000. godine. Tačno je da se donekle čini da je većina upala u klopku senzacionalizma, ali napori koji su uloženi kako bi se preduprijedili bilo kakvi ispadi te podaci koje su iznijeli neki ugledni centri za društvena istraživanja bacaju novo svjetlo na istinitost ovakvih objašnjenja.
Tako npr. istaknti religio-sociolog MARY PAT FISHER u svojoj zadnjoj knjizi “Religije u XX vijeku“ (London 1999) elaborira činjenicu da su se u društvima koja vrijeme racunaju prema Kristovom kalendaru apokaliptična očekivanja, milenijumski pokreti i kultovi uveliko uvećavali nastupanjem svakog novog vijeka. Čini se da toga nisu bili pošteđeni niti zadnji dani dvadesetog stoljeća. Zbog činjenice da će čovječanstvo onoga dana kada osvane prvi januar zakoračiti u novi milenijum, zašto se vezao niz očekivanja i predskazanja ne samo sve većeg broja sekti i kultova, već i nekih od najvećih svjetskih religija, formirana je klima sveopće nestabilnosti.
Ratovi koji bjesne širom svijeta, zemljotresi, avionske nesreće, korupcija, droga i druga društvena zla koja dostižu svoj vrhunac u nekim dijelovima svijeta mnogim naivnim sljedbenicima karizmatičnih ličnosti, koje su im sve to povezivale sa nastupanjem Sudnjega dana ili pak sa ispunjenjem preduslova ponovnog povratka Isusa ili dolaska toliko očekivanog Mesije, bili su i ostali uzrokom stvaranja kod sve većeg broja sljedbenika i simpatizera širom svijeta osjećaj nastupanja sveopšte propasti ili bar znatnih promjena.
Zanimljivo je npr. da bez obzira što ovi milenijumski pokreti imaju širok spektar osnova iz kojih se napajaju, bilo da se radi o biblijskim proročanstvima, istočnjačkim religijama ili pak negativnim sociološkim efektima svakodnevnog života, nalazimo da oni bez obzira iz koje religijske cjeline dolazili uvijek u svojim postulatima milenijumskih očekivanja imaju Jerusalem (ar. Kuds) kao glavnu odrednicu i poprište svih značajnijih dešavanja.
O ovome gospodin IAN HOWARTH direktor Centra za informisanje o kultovima, koji ima sjedište u Londonu, kaže: ”Jerusalem je poznat kao kolijevka svih svjetskih religija i pojmovi kao što su Brdo maslina, “ponovni povratak”, izgradnja trećeg hrama, Sjeverna vrata, bitka Armageddon i sl. imaju itekakvu simboliku za sve veći broj pokreta koji vjeruju u skoro nastupanje Sudnjega dana.”
Dodamo li ovome visoku stopu fanatizma koja je primjetna kod većine sljedbenika svih ovih kultova i pokreta, te ionako složenu bezbjedonosnu situaciju Bliskog istoka možemo shvatiti kompleksnost situacije u kojoj se nalazila izraelska i još uvijek neiskusna palestinska vlada u samoupravnoj oblasti Gazze i Zapadne obale.
U Jerusalemu se u periodu od decembra 1999. god. do januara 2000. god. skupilo nekih pet miliona turista i hodočasnika. Za većinu hodočasnika se znalo da su mirni i religiozni, ali strah izraelskih i palestinskih vlasti da bi se među bezazlenim hodočasnicima mogli umiješati i milenijumski kultovi iz čitavog svijeta, a posebno evanđelijske sekte i protestantski fanatici za koje se sumnjalo da imaju za cilj inicirati krvave sukobe između regionalnih muslimana, kršćana i židova što bi prema njihovom vjerovanju trebalo pokrenuti lavinu dešavanja koja bi kulminirala nastupanjem Sudnjega dana, su bilo više nego očigledni.
Dva događaja koja su se desila početkom 1999. god. su potvrdila da su ovakva očekivanja bila opravdana. Prvo je izraelska policija uhapsila jedan stariji američki bračni par pod optužbom da su planirali baciti svinjsku glavu u trg džamije el-Aksa čime su kako su priznali željeli izazvati sukobe između židova i arapa. Nakon toga je uslijedilo hapšenje i deportacija 14 članova sekte Zabrinuti kršćani koji su nakon što je njihov lider Monte Kim Miler predvidio neizbježnu katastrofu u njihovom rodnom gradu
Denveru (Kalifornija, USA) ostavili svoje domove, radna mjesta i imovinu i smjestili se u jednoj vili na Brdu maslina, sa kojeg se pruža vidik na džamiju el-Aksa za koju oni, (ali i velik broj ortodoksnih židova i cionista) vjeruju da treba biti srušena i na njenim temeljima izgrađen Treći hram (Hejkel) čiji su se temelji prema njihovom učenju nalazili tu do dolaska muslimana na područje Palestine. Ponovna izgradnja Solomonovog hrama na temeljima džamije el–Aksa se frekventno ponavlja u učenjima milenijumskih pokreta kao jedan od preduslova ponovnog dolaska Krista. Oko ovog pitanja vlada koncenzus između cionista i protestantskih vođa što jasno navodi na jedinstven izvor njihovog vjerovanja.
Obavještajni izvori su tada tvrdili kako su članovi sekte imali namjeru izvesti napade na policiju nedaleko od crkve Holy Sepulchere. U ovom sukobu bi oni - kako su tvrdili ovi izvori pozivajući se na saopštenja nekih od ispitanika - trebali biti ubijeni dok bi sukob eskalirao u predskazanu bitku Armageddon što bi onda trebalo neminovno, kao što vjeruju, otvoriti vrata ponovnom dolasku Krista.
Ono što je ostalo sporno i nedefinisano između židova i protestantskih sekti jeste činjenica da svaka strana zagovara da će se Mesija pojaviti između njih samih. Ovaj problem je riješen tako da su se obje strane složile oko preduslova njegovog dolaska (koji su jedinstveni zbog jedinstvenog Starog zavjeta u koji vjeruju) dok su odgovor na pitanje o njegovom porijeklu odgodili do njegovog dolaska.
Izrael je godinu dana ranije počeo pripreme za milenijumske probleme oformivši 50 milona američkih dolara teške specijalne jedinice koje su imale za cilj smanjivanje vjerskih tenzija te sprječavanje samoubilačkih rituala i mogućih sukoba među posjetiocima Svete zemlje.
Ovim povodom se oglasio i gospodin Yair Bar-El, šef Asocijacije izraelskih psihijatara i vodeći ekspert u slučaju jerusalemskog sindroma, iznoseći predviđanja njegovog tima da će nekih 40 000 posjetilaca trebati psihijatrijsku pomoć dok se vjeruje da će 400 njih biti hospitalizirano.
Instituti koji se bave proučavanjem novonastalih kultova tvrde kako broj kultova koji vjeruju u skori smak svijeta i koji rade na ostvarivanju preduslova nastupanja Posljednjeg dana samo u USA doseže cifru od 1500. Dok – prema njihovim navodima - 21 milion evanđelijskih amerikanaca očekuje značajnije promjene svjetskih razmjera početkom novog milenijuma. Neki dobro obaviješteni izvori u Jerusalemu tvrde kako je preko stotinu kultova sa sličnim ubjeđenjem već iznajmilo stanove u blizini Brda maslina očekujući ponovni povratak.
Ciljevi i vjerovanja za kojima se povode svi ovi kultovi su zacrtani od strane cionističkih ideologa koji ne samo da su uspjeli zloupotrijebiti hebrejstvo za ostvarenje svojih ciljeva već su uspjeli isto učiniti i sa vjerovanjem novonastajućih evanđeljskih kultova koji također svojim brojem i sredstvima sa kojima raspolažu predstavljaju znatan lobi koji može u velikoj mjeri diktirati vanjsku i unutrašnju politiku SAD-a.
Treći mogući odgovor na pitanje zašto Amerika pomaze cioniste se ogleda u nerazjašnjenim metodama djelovanja tajnog cionističkog pokreta Slobodni zidari o čemu će biti govora u zasebnom tekstu pod naslovom Masonstvo.
Ovo su samo neki od mogućih odgovora, a za koje valja napomenuti da nisu međusobno isključivi, tj. nije isključena mogućnost da su nove židovske generacije razradile (isto kao što su to radili njihovi preci kroz stoljeća) višestrani sistem zaštite od umišljenog neprijatelja.
Ako se išta može zaključiti iz svega navedenog onda je to činjenica da se židovi ma koliko čvrstu mrežu zaštite svojih interesa izgradili nikada ne osjećaju dovoljno sigurno već uvijek tragaju za novim metodama kontrolisanja čovječanstva. Babilonske zidine koje su sazidali oko globaliziranog novog svijeta za njih već sada nisu dovoljno sigurne. I dok čovječanstvo nije razotkrilo stare oni grade nove spletke kojima misle zagarantovati svoju dominaciju nad svijetom.
Već sada oni negdje u zatvorenim prostorijama velikih svjetskih prijestolnica pišu neke nove protokole sionskih mudraca.
Objavi komentar