Islam misionarstvo

Mi smo i suviše lični, sujetni, ambiciozni, bez dovoljno odgovornosti za dobrobit svoje zajednice. Nekad postupamo tako nerazumno da se mo-ramo upitati: Nismo li mi slabi muslimani, kad sebi dozvoljavamo da nas u jednom korisnom radu mogu zaustaviti lični momenti.
Zar je moguće da se zaista prikujemo na neaktivnost iako znamo da Kur'an od nas traži da se angažujemo u ime Boga i radi Boga na Njegovu putu? Kako možemo dozvoliti sebi da nas u poslu rukovodi želja za nekom ljudskom afirmacijom kad Knjigu učimo i znamo da je takav rad kod Boga bezvrijedan? Ovakvi imaju često opravdanje u riječima: "Ja ću učiniti koliko mogu, ali ja neću s tim i tim...

" Oni zaista i učine nešto korisno, ali je tragedija islamske zajednice što ovakvi ne mogu da uvide, da je to suviše malo prema onom što zajednici treba. Oni mogu sebi uobražavati da su sa sebe skinuli dug obaveze, no istovremeno trebaju znati da nikakvo društvo ne može napredovati s ovakvim u praksi provođenim pogledima. Pa kad ovo uoče, neka se malo zamisle ko će im suditi. Sigurno ne njihovi savremenici danas ili istorija sutra, nego sam Bog na Dan sviđanja računa. Ipak smo mi ljudi sa slabostima, to je jasno, ali je žalosno što im tako lahko podliježemo. Tako malo činimo da potisnemo osjećaje i misli koji u nama vladaju, a koje Islam osuđuje. A trebalo bi da islamsko uvjerenje prevlada u nama i da iz njega proizađe osjećaj odgovornosti za ono što je potrebno - za smišIjen i odgovoran zajednički rad.

Ovakav rad može jedino dati željene rezultate. Drugog puta nema! Naše propadanje i jest u tome što nemamo osjećaja za takav rad. To je naša tragedija! Mi odajemo priznanje marljivosti mrava, termita i pčela, jer nas njihovo djelo zadivljuje. Međutim, mi ovdje predviđamo jednu činjenicu kojoj bismo se stvarno morali diviti, a to je njihov smisao za organizovanje rada svake jedinke ka jednom potpuno određenom, zajedničkom cilju. To je ono začuđujuće, što je dostojno našeg divljenja. Priroda ima još itekako poduzetnih i radinih životinjskih vrsta, ali mi malo govorimo o njihovoj marljivosti, ne primjećujemo je, jer im nedostaje duha mrava, pčela ili termita. "Zrno po zrno - pogača, kamen po kamen - palača". Budimo svjesni da hrpa žita nije pogača, niti je gomila kamenja palača! Svaki atom je zanemarujući, beznačajan sam za sebe, pa ipak čitav svemir je sastavljen od ovakvih 'bezvrijednih' atoma, jer su složeni u jednu smišljenu cijelinu.


Ko se nada susretu sa svojim Gospodarem, neka čini dobra djela i obožavajući Gospodara svoga neka Mu nikoga ne pridružuje.

(XVIII, 111)

A ko može Ijepšu riječ reći od onoga, koji poziva Bogu i čini dobra djela i kaže "Ja sam musliman''?!


Islam podrazumijeva čovjeka kao pripadnika društva i zahtijeva njegovo djelovanje u tom društvu, a i društva na pojedinca, njegov duhovni život i manifestaciju toga života, kao lični život potpuno izolovan i dostatan samom sebi. Nesreća je samo što se u onom velikom periodu našeg nazadovanja takav život prakticirao. Nije da nisu bila poznata načela kojim se muslimani obavezuju na društvenu aktivnost u duhu islamskih propisa - čak je želja za djelovanjem bila tu - ali događalo se nešto neshvatljivo: mirna savjest je carovala u muslimanskoj svijesti, premda je vremenom sve više propadala muslimanska zajednica.

Ovakvo ponašanje muslimana, promatrano sa strane, čak i kod nepristranih, stvorilo je onaj utisak, uostalom, sasvim netačan, da Islam sadrži imanentno fatalistički duh, koji svoje sljedbenike navodi na neaktivnost.

Ne, oni nisu bili ravnodušni, kao ni mi danas, prema ruševnom stanju islamskog društva. Oni su priželjkivali nešto bolje. Ali, oni su samo priželjkivali...

Isto tako i mi danas toliko puta susrećemo, počevši od sebe pa nadalje, jedne te iste riječi: "Ja bih učinio to i to...", a sasvim rijetko: "Ja sam učinio to i to..." Tako mi na svakom koraku susrećemo muslimane samo dobrih želja, a malo muslimana dobrih djela.

To svi zapažamo. Zbog toga smo spremni da sami sebe ismijavamo (a to i radimo) i ljutimo se, i kritikujemo, i optužujemo se. "Mi samo diskutujemo, a ništa ne radimo", refren je svakidašnjeg našeg jadikovanja.

Međutim, mi ovo moramo trijezno razmotriti. Ne treba to pripisivati eventualnoj ljudskoj lijenosti ili pak neiskrenosti. Ovdje leži jedna druga slabost, o kojoj kao muslimani malo vodimo računa, a koja nosi glavni teret krivice našeg nazadovanja.

Svaki dobronamjeran musliman, osvjedočen u svom islamskom uvjerenju, uviđao je nekad i sada, potrebu djelovanja a ne fatalističkog predavanja sudbini, kako mu to drugi pripisuju, samo što se takav musliman osjećao bespomoćan, jer su potrebe nadmašivale njegove snage. On je znao da treba rad u smislu kur'anskih dobrih djela. On je čak često sasvim tačno znao praktično potrebni cilj kojem treba težiti, ali on je bio prikovan na neaktivnost iz osjećaja nemoći, jer nije znao kako da to izvede.

Ovdje dolazimo do istorijske nemile pojave individualiziranja islamskog duha, misli i djela. Musliman je činio dobra djela, no sve njegovo djelovanje svelo se na usamljeni, lični rad, koji se ubrzo iscrpljivao u ograničenim mogućnostima pojedinaca. Njemu je nedostajalo smisla za koordinirani rad. Zato mi ne vidimo neka opipljivo značajna dobra djela kako bismo to očekivali, jer i svi osjećamo da islamski rad u smislu dobrih djela ima ogromno, neiscrpno polje djelovanja.

Dobri musliman činio je 'što može', i bila mi je mirna savjest, jer je znao da nije zadužen onim što je izvan njegove moći. A ono 'što može' je velika samoobmana. Naime, ono 'što može' da učini je daleko više nego što on i sluti. Ovdje je srž našeg problema. U smišljenom, koordiniranom, zajedničkom djelovanju leži neograničena mogućnost rada, i to bi trebalo svaki musliman da zna ako hoće da udovolji Božjoj naredbi u dobrim djelima. No, na nesreću, mi nemamo smisla, a ni volje, za dogovoran, planski rad, usmjeren ka jednom cilju, gdje bi se djelovanje pojedinca uklapalo s radom drugih u jednu smišljenu cjelinu.

Mi nećemo da išta činimo ako nismo u mogućnosti da to sami uradimo, jer nećemo da se vežemo s 'onim' ili 'ovim' u nekom poslu, pa makar taj posao bio i po našem uvjerenju islamski. Mi ne želimo da smo ičim sputani, ograničeni, opterećeni, obavezni. Mi hoćemo da smo komotni. Nama je dosta i ličnih obaveza! Mi nemamo osjećaja discipline, ni samodiscipline. Mi postavljamo uvjete koji bi samo nama pogodovali, pa makar time i zaobišli Božju naredbu da radimo samo u ime Njega i radi Njega na Njegovu putu.

Zato ne treba ismijavati one riječi: 'Ja bih učinio to i to', jer one sadrže nedorečen uslov 'kad bih mogao', nego treba osuditi što nećemo da sebe disciplinujemo na smišljen, dogovoran i metodičan rad, pa da kažemo: "Pošto ne može sve da uradi jedan čovjek, to ti učini jedan dio, a drugi dio ću ja". Međutim, to je daleko od nas. Tu leži naša nesreća. Mi smo po svom mentalitetu jako individualizirani. Najradije djelujemo (ako već nešto radimo) pojedinačno. A što je to i koliko je to što smo u stanju da sami učinimo? Istina, bilo je dobrih djela pojedinaca, i danas ih vidimo i koristimo mnoga takva kao iz prošlosti dobra djela pojedinaca koja su trajne istorijske vrijednosti, npr. džamije!Život u njoj i oko nje...i jeli to sve sto islam zahtjeva?

Ne!!! Jer svaki novi dan postavlja i nove zahtjeve, a odziva nema. Život je nezaustavljiv hod, a mi sami kaskamo za vremenom umorni i nezadovoljni, svjesni da za njim zaostajemo. Ako hoćemo da idemo ukorak s vremenom, moramo uzeti drugi metod rada; dosadašnji je potpuno zatajio i koliko god nas ubjeđivali"PAMETNJAKOVIĆI" sa dozom sakrzma NE I NE!!! Kako je sve ovo žalosno kad se sjetimo da su nekad muslimani išli čak ispred vremena, nametali se vremenu kao činjenica od značaja, pa mu davali ton, duh i smjer, kojim je imao da se kreće. Ali, ostavimo ovo! Vratimo se našoj boljci! Mi smo pod trajnim dojmom dostignuća drugih, te se osjećamo duboko inferiorni.

Mi možemo da se divimo ovim ili onim na postignutim rezultatima, ali se mi varamo ako mislimo da su 'oni' imali mudrijih i marljivijih, nego što smo mi imali. I mi smo imali i radinih i pametnih, ali je našima nedostajalo smisla i discipline na zajedničkom radu ka jednom određenom cilju, Može neko da ukaže prstom da smo i mi imali i takvog rada. Tačno je to, bilo ga je, ali ga nije bilo u potrebnoj i dovoljnoj mjeri, u onoj mjeri koju je iziskivalo vrijeme i mjesto, tako da nije bilo onog blagotvornog utjecaja koji smo željeli.

Još malo, pa da ovo sebi ne pripišemo u neku, k'o bajagi, vrlinu! (Ironična aluzija na jednu neobičnu pojavu jednog teškog vremena, kada se u štampi,forumima pa i blogovima:)))) mogli pročitati izjave, "poznatijih" ljudi, koji su se predstavljali kao vjernici, ali njihova vjera je odisala potpunom pasivnošću.

Kao tobože iz slobodoljubivih načela, o kojima se tada na sve strane trubilo, nisu pokušavali djelovati u islamskom duhu ni na svoju rođenu djecu, Objašnjenje je bilo otprilike ovako: ''Ja sam kao musliman rođen i tako odgojen - to je takvo vrijeme bilo; a djeca neka rastu i odgajaju se u 'svom' vremenu, pa ako hoće vjeru, sami će je naći.", (Kao potvrdu ovakvom stavu navodili su i hazreti Alijine riječi, očigledno pogrešno interpretirane, da djecu treba odgajati u 'njihovom' vremenu, u vremenu u kojem će oni živjeti.) Otkud ovakve izjave? Bilo je tu svega: straha, stida i računice.

Ateizam je vrhunio, bio je u rušilačkom napadu, bio je državna ideologija i javno ponašanje pojedinaca prihvatljivo za društvo; bio je i 'naučni' stav u svim obrazovnim i odgojnim ustanovama, koje su bile pod neposrednim državnim nadzorom.