Ne tako davno, 16-ogodišnji mladić je pobjegao od kuće uputivši se u zemlju džihada - Afganistan. Svi su bili u nadi da će se on ipak vratiti kući svojim roditeljima dok još ne ojača i ne sazrije, ali ovaj mladić je bio uporan, odlučno odbivši da se vrati.
Čak su i mudžahidi razgovarali sa mladićevom porodicom i informisali ga da njegova majka i njegov otac žele da se on vrati kući. Mladić je potom rekao da će se vratiti kući jedino ako mu neko od mudžahida garantira da će mu Allah oprostiti grijehe i uvesti ga u Džennet na Kijametskom danu.Naravno, svi su šutili.
Nakon nekoliko mjeseci vojne obuke, ovaj mladić je izabran da učestvuje u vojnoj akciji. U toj akciji su mudžahidi uspjeli nanijeti ogromnu štetu neprijatelju, ali po samom povratku iz akcije, u zasjedi su dočekani od munafika. Izbila je oružana borba. Poslije ove borbe, jedino je mladić šehidio (poginuo). Mudžahidi su ponijeli mladićevo tijelo u bazu.
Emir provincije se rastužio kada je čuo da je mladić šehidio, ne zbog toga što je šehid, nego od pomisli šta će reći njegovim roditeljima. Njegovo tijelo je dva dana ležalo u travi, još uvijek sa svježom krvlju i bez ikakvih znakova raspadanja.
Trećeg dana je pronađen kamion da se dženaza odveze do mladićevih roditelja. Odlučeno je da se oni obavijeste tek po samom dolasku u njihovo selo. Ovo putovanje je trajalo 2 dana, i kada je tijelo konačno dovezeno u selo, nastupio je peti dan. Tijelo još uvijek nije pokazivalo nikakve znakove raspadanja, rana je još uvijek bila svježa a i krv na njoj (kada izađe iz tijela, krv obično, nakon nekog vremena, mijenja boju).
Mudžahidi su iznijeli mladićevo tijelo i položili ga na travu u dvorištu ispred kuće mladićevih roditelja. Komšiluk se počeo okupljati čuvši vijest o mladićevom preseljenju i postavljajući razna pitanja na koja su mudžahidi odgovarali Kur'anskim ajetima i hadisima, ali oni nisu slušali.
U jednom trenutku su svi bili zamoljeni da napuste dvorište kako bi mladićeva majka mogla vidjeti tijelo svoga sina, što su i uradili. Izašli su na glavni izlaz ispred kuće, ne sluteći šta će se dogoditi.
Jedan mudžahid je čuo prvi, pa drugi, pa treći jecaj. Draga majka šehida je sjedila pored svoga sina, sa glavom na njegovim prsima, tiho plačući. Svi su šutili a ovaj mudžahid je počeo tekbirati: „Allahu ekber“!
Majka je podigla svoju glavu, gledajući žene koje su sjedile oko tijela njenog sina rekavši:
"Vi plačete jer ste izgubile rođaka ili budućeg dobrog zeta, a ja plačem jer sam izgubila kartu za Džennet. Ovaj moj sin je šehid. Toliko je želio da ode u džihad, a ja sam ga sprječavala u tome, čak sam i mudžahide kontaktirala i naređivala mu da se vrati. Ali, on je odlučio da zadovolji svoga Gospodara, i ja više nemam udjela u njegovom životu i njegovoj smrti. Gdje je moj drugi sin, dovedite ga meni!?"
Jedna žena je otišla i dovela njenog drugog sina, koji je imao samo 11 godina. Zatim su se majka i njen 11-ogodišnji sin uputili prema glavnom ulazu, gdje su mudžahidi još čekali.
Rekla im je: "Molim Allaha, subhanehu we te'ala, da se smiluje svima vama koji ste dovezli moga sina šehida, da oprosti vaše grijehe i učvrsti vas na putu džihada. Moj sin koji je sada šehid, otišao je u džihad bez moje dozvole i ja neću imati nikakve koristi od njegova šehadeta.
Ovo je moj jedini sin koji je u životu; ima samo 11 godina i ja vas molim da se lijepo prema njemu ophodite. I onog trenutka kada bombardovanja počnu, povedite ovog mog sina na frontnu liniju, da stane ispred naših vođa, da oni budu zaštićeni, sve dok granate ne raznesu mog sina, kako bi na Sudnjem danu mogla reći Allahu da sam založila svog jedinog sina za Njegovo zadovoljstvo i islama radi."
Čuvši ove riječi, mudžahidi su počeli glasno tekbirati, sve dok ostale majke nisu iz svojih kuća počele dovoditi svoje sinove s namjerom da ih pošalju u džihad na Allahovom putu.
Objavi komentar