Prva stvar koja treba da nam bude jasna jeste da je napadnutim muslimanima islamom, naravno, naređena samoodbrana, te je zadnja stvar koju bi oni trebali učiniti sjedenje skrštenih ruku. Džihad je fardi 'ajn svima onima koji su izloženi agresiji i svi oni koji su svjesni te dužnosti a nisu je izvršili, pri tome nemajući opravdan razlog, su zbog toga grješni. Situcija o kojoj ovaj nasihat govori nije ova gore iznešena, nego je riječ o slučaju muslimana koji nisu direktno napadnuti a žive u zemljama sa većinskim muslimanskim stanovništvom.Brojni islamski učenjaci, oni iz prvih generacija ali i ovi danas, se slažu da je džihad fard najprije onima koji su napadnuti, zatim, ukoliko ovi prvi nisu u mogućnosti da se odbrane, obaveza se prenosi na njihove (geografske) susjede. Ukoliko ni uz pomoć prvih susjeda napadnuti muslimani nisu u stanju da se odupru, obaveza prelazi na susjede susjeda, i sve tako dok čitav ummet ne bude obuhvaćen obavezom ovog odbrambenog džihada (za detalje, na primjer, pogledati djelo Abdullaha Azzama „Odbrana muslimanskih teritorija“).
U našem vremenu, kada su kjafirske snage napadale i kada napadaju muslimane Čečenije, Bosne, Afganistana itd., muslimanima Egipta, S. Arabije i drugih područja nije obaveza krenuti u pomoć ugroženim muslimanskim masama iz razloga što tim ljudima nije neophodno da imaju dodatnih par stotina (ili pak hiljada) golorikuh ljudi (a goloruki su zato što oni ne stižu sa mitrazljezima i tromblonima na leđima). Ono što je njima potrebno jesu avioni i tenkovi, te je obaveza muslimanima svijeta raditi na obezbjeđivanju ovih materijalnih sredstava koja će doista imati učinka u borbi protiv agresora.
Ovo ne znači da elitne jedinice sastavljene od strane mudžahida dobrovoljaca nemaju učinka na ratištima na kojima se bore, ali ovo znači i... da su ti učinci minimalni poredeći ih sa učincima koji su potrebni da bi muslimanski narodi bili oslobođeni torture i represije. Dakle, iskreni muslimani koji žive u nenapadnutim područjima i koji žele pomoći svojoj braći koja su direktno napadnuta na raspolaganju imaju dvije opcije:
1. da odu i da se bore u napadnutim teritorijama,
2. da ostanu tamo gdje su živjeli i da uključe se u neke druge aktivnosti.
Ukoliko bi otišli da se bore Allah, we teala, bi ih, inša Allah, obilato nagradio, shodno njihovom nijetu, kao borce na Njegovom putu, ili pak kao šehide ukoliko bi bili počastvovani šehadetom. S druge strane, ukoliko bi ostali tamo gdje žive, oni bi imali priliku uključiti se u aktivnosti od kojih bi se, inša Allah, okoristili ne samo muslimani jednog određenog napadnutog područja nego i muslimani širom svijeta. Prva od tih aktivnosti svakako treba da bude islamska naobrazba masa i pozivanje Allahu (da'wa), a njihov krajnji cilj ništa drugo do uklanjanje korumpiranih vladara koji ne vladaju sa onim što smo dobili od Allaha, we teala tj. Njegovim šerijatom i postavljanje jednog pravednog vladara za sve muslimane svijeta.
Kaže Ibn Tejmijja u svojoj zbirci fetvi (Al-Fatawa, 35/175-176):
"Put Poslanika, salallahu alejhi wa selem, jeste da muslimani imaju jednog imama (vladara)... a više vladara, u vremenu kada muslimani oslabe, predstavlja grijeh..."
Šejh Mumammed eš-Šankiti je rekao:
"Očigledno je i jasno da je islamska nužnost da muslimani sebi postave halifu i daju mu prisegu kako bi postali jedna snažna zajednica i kako bi uspostavili Allahove zakone na Zemlji."
Na ovom putu, jedna od neminovnih radnji također mora biti i govor istine pred današnjm nepravednim vladarima. Ovim govorom se, prema Poslanikovom, salallahu alejhi wa selem, hadisu kojeg bilježe Ebu Davud, Ibn Madže, Tirmizi i en-Nesai', čini najveći džihad, veći i od materijalnog džihada na ratištu, a oni koji u ovom procesu budu ubijeni ne samo da postaju šehidi nego, prema hadisu kojeg nalazimo u Muslimovom sahihu, postaju prvaci šehida u rangu sa hazreti Hamzom, Allah zadovoljan s njim. Dakle, gledajući u nagradu od Allaha, ova druga opcija je puno "profitabilnija".
Materijalne strane što se tiče, kao što je već rečeno, par
stotina/hiljada boraca u ratovima ne pravi veliku razliku. Ono što je neophodno jeste istinska vojna sila koja bi, Allahovom voljom, bila sposobna efektivno braniti muslimanske mase. A upravo je to ono što bi bilo postignuto uspješnom borbom usmjerenom ka uklanjanju nepravednih vladara iz muslimanskih zemalja. I ne samo da bi Saudijski avioni bili na putu za
Grozni, nego bi i Egipatski tenkovi bili na putu za Al-Quds, i Pakistanske trupe na vratima Kabula itd. Dakle, i sa materijalne strane gledano, izabiranje druge opcije koju direktno nenapadnuti muslimani imaju svakako predstavlja bolju
soluciju.Ukratko, ostankom kod kuće i aktivnostima usmjerenim ka uklanjanju vladara (umjesto odlazka na ratište) postigla bi se jedna od dvije stvari:
(1) nagrada za najveći džihad (postignuta govorom istine nepravednim vladarima), a inša Allah, i samo uklanjanje tih vladara, preuzimanje kontrole nad njihovim naoružanjem i slanje te nužne materijalne podrške ugroženim muslimanima u onim omjerima u kojima bi nedvojbeno bili velika pomoć i olakšanje, ako ne i sigurna pobjeda.
(2) šehadet i deredža prvaka među šehidima, veća od deredže šehida koji je preselio na bojnom polju, ukoliko dođe do pogibije na ovom putu.
Stoga, odlazak u Irak, Kašmir, Čečeniju, Filipine,Palestinu,Siriju itd. danas nije put kojim treba da idemo.
Objavi komentar