Pored svega gore iznešenog, postoji još jedan argument koji ide u prilog poruke ovog teksta. Naime, sagledamo li pažljivo našu situaciju, i prostudiramo li ono što nam se dešavalo u skoroj prošlosti, uvidjet ćemo da naš džihad u grupicama najviše ide u prilog Amerike i njenih saveznika.Razloga za ovo je više:
Prvi: U interesu je Amerike (a nju ćemo koristiti kao najprikladniji primjer) da trenutni vladari u muslimanskom svijetu ostanu na vlasti. Stoga, preusmjeravanje energije i aktivnosti sa rušenja ovih režima na nešto drugo - makar to bio i džihad - je u direktnom interesu Amerike (jer je taj džihad neefektivan, što je očigledno, ako ni iz čega drugog, onda iz naših iskustava).A standardna šejtanova praksa je da čovjeka zavodi time što će ga nagovarati da čini neko dobro djelo samo kako bi ga odvratio od činjenja nekog drugog, boljeg djela od kojeg nije mogao da ga odvrati ničim drugim. U konkretnom slučaju, iako je odlazak u džihad Allahu jako drago i od Njega pohvalno djelo, ukoliko nas ono sprečava od činjenja nekog većeg dobrog djela, mi bismo se džihada trebali kloniti i prihvatiti se tog boljeg djela (u ovom slučaju, uklanjanje vladara koji ne vladaju Allahovim zakonom i koji, na uštrb ummeta, sarađuju sa nevjernicima).
Dakle, čak i da je Amerika suočena sa "biranjem manjeg od dva zla", manje zlo za njih svakako jeste 300 ili 3000 mudžahida u Bosni koji će naoružanje tražiti od ionako slabo naoružane BH armije kojoj ne fali ljudstva, nego li 300 ili 3000 muslimana koji rade na uklanjanju, recimo, Mubaraka sa čela Egipta. Stoga je, na primjer, dolazak mudžahida u Bosnu išao direktno u korist Amerike. A slična je situacija i sa ostalim zaraćenim područjima.
Drugi: Hvala Allahu, u muslimanskom ummetu ima iskrenih ljudi koji nastoje da učine Allahovu riječ gornjom, a da bi ona bila gornja, za to je neophodno postojanje vladara koji će nama vladati islamom. Allahovi neprijatelji, naravno, nastoje identificirati ove iskrene Allahove robove kako bi ih uklonili na ovaj ili onaj način (zatvor, smrt...). Međutim, dušmani imaju velike poteškoće u ovom procesu jer kada odu u džamiju u Egiptu (uzmimo opet tu zemlju za primjer) i pogledaju muslimane, ni jednom od njih na čelu ne piše: "Ja mrzim Mubaraka, aktivno djelujem da njegovom uklanjanju sa vlasti držanjem tajnih predavanja, tajnim pisanjem i distribucijom letaka, slanjem pisama ljudima na vlasti tražeći od njih da se pokaju Allahu i iskoriste svoj položaj da zbace Allahovog neprijatelja sa vlasti; ja sam spreman i svoj život položiti na ovom putu ukoliko je neophodno; ne žalim svoje imanje, svoju porodicu..." Identifikacija ovakvih ljudi je itekako težak posao. Međutim, otvaranjem ratnih žarišta negdje u muslimankom svijetu, mnogi od ovih gore opisanih muslimana hitro krenu da se svojim životima bore za Allahovu vjeru. Ovim činom oni sami sebe identificiraju i dušmanima kažu:
"Mi smo ti koje ste tražili!".
Ovim oni postanu lahka meta i to je upravo ono što smo vidjeli kako u Bosni, tako i u Afganistanu, te na mnogim drugim mjestima. U Bosni, ali i drugdje, mudžahidi su pušteni da djeluju dokle je to nekima bilo u interesu, a onda su im pravljene zasjede, pohapšeni su i deportovani nazad u svoje matične države gdje znamo šta ih je čekalo. U Afghanistanu smo bili svjedoci istoga. Mudžahidi su opet bili "pušteni da rade šta hoće" sve dok je to Ujka Semu dgovaralo, a poslije toga su jednog poslijepodneva u podrumu neke zgrade u Konduzu - kako sa suzama u očima kaže jedan brat - "pobijeni najbolji sinovi ummeta".
Od Bosne, preko Turske, od Maroka do Indonezije, od srednje Azije pa do Jemena - sakupili su se vjerovatno najiskreniji Allahovi robovi danas, došli na jedno mjesto kazujući svima ko su i šta su, stavljajući se time Allahovi neprijateljima na zicer i naravno čineći lavovsku uslugu istima tj. uradivši nesto što je itekako u njihovom interesu, nešto što oni, čak ni sa svim svojim tajnim agentima i moćnim satelitima, nisu mogli učiniti. Sami su u sebe uperili prst, da im Allah podari rahmet i lijepi džennet.Amin..amin..amin!!!
~~~~~~~~~~~~~ Zaključak ~~~~~~~~~~~~~
Za kraj, vratimo se još jednom na ono što je na početku ovog izlaganja izneseno kao njegov cilj:
a. Džihad - rečeno je - kao i svaka druga islamska dužnost, ima svoje vrijeme i mjesto. Vrijeme džihada, za ummet u globalu, bit će inša Allah onog momenta kada muslimani budu raspolagali minimumom materijalnih sredstava - vojno i teritorijalno - i kada masovno, sa adekvatnim naoružanjem zapljenjenim od Zapadu odanih režima, budu krenuli u skidanje jarma sa vratova svih muslimana svijeta. Ovo bi se, na primjer, moglo postići ukoliko bi islamske struje preuzele kontrolu nad nekom većom, snažnijom muslimanskom državom kao što je, recimo, Egipat ili Saudijska Arabija. Mjesto džihada bi, dakle, zavisilo od toga gdje bi se ovo preuzimanje vlasti desilo.
b. Džihad, također je rečeno u uvodu, opet kao i svaka druga islamska dužnost, nekad nad sobom ima prioritete koji su hitniji i bitniji i koji će njeno izvršavanje odložiti na određeno vrijeme. U našim okolnostima, ono što je bitnije i hitnije od džihada pojedinaca koji nemaju podršku države jeste izvršavanje priprema za efektivan džihad vođen od strane muslimanskih masa pod vodstvom pravednog i bogobojaznog emira, što je ono o čemu je ovaj cijeli tekst i govorio.
c. Džihad, kao i svako drugo dobro djelo namijenjeno otklanjanju nekog zla, nekada treba ostaviti ukoliko bi se činjenjem tog djela prouzrokovalo neko veće zlo. Patnja muslimana Bosne je svakako bila zlo, ali je svakako veće zlo omogućavati kjafirima da poboljšaju svoju stratešku poziciju nad muslimanima što će ih dovesti do stepena na kojem će s lahkoćom moći dokrajčiti i ono malo što nas bude ostalo. Pored ovoga, veće zlo je i gubitak "najboljih sinova ummeta" kada za tim nije bilo potrebe, dok istovremeno korumpirani čelnici muslimanskih zemalja nastavljaju provoditi godišnje odmore na sunčanim obalana Sredozemnog mora trošeći novac koji su pokrali od sve siromašnijeg muslimanskog naroda.
d. Džihad, kao i svako drugo dobro djelo, može ići u korist neprijateljima islama, te ga se kao takvog treba kloniti svako onaj kome ono nije obavezno. Nama bliska historija i navedeni primjeri o događajima u Bosni i Afganistanu o ovome dovoljno govore.
Molimo Allaha we teala da pomogne muslimanima ma gdje oni bili, da dadne snage borcima na Njegovom putu, da olakša iskušenja da'ija, te da ponizi i uništi tlačitelje ummeta kao i prodane duše koje do zadnje kapi života cijede one pod njihovom čizmom...Amin!
Objavi komentar