Povodom trajućeg rata u Siriji u kojem će, po ko zna koji put, "demokratske snage" napadati državu sa većinskim muslimanskim stanovništvom što će, neminovno je, uzrokovati brojne žrtve među nevinim muslimanima (djecom,starima i ženama) i što će, moguće je, završiti okupacijom muslimanske teritorije od strane "demokratskih sila", tema koja ponovno postaje aktuelna jeste džihad.
Mnoga ulema se po ovom pitanju već oglasila i izjasnila. Tako se, na primjer, prema pisanju mnoge štampe neka ulema oglasila sa proglasom pozivajući muslimane svijeta u džihad jer je to po svim islamskim pravilima "osobna dužnost svakog muslimana". Sa druge strane, saudijska ulema muslimane upozorava da ne idu u džihad jer, kako kažu, u džihad smiju pozvati samo oni. Međutim, njima to haman ne pada na pamet da učine, vjerovatno iz razloga što bi bilo apsurdno narod pozivati da se bore protiv saveznika i zaštitnika njihovog "batalnog" režima.Na žalost, u ovom ummetu ima i onih trećih koji kažu kako u džihad treba ići ali na strani demokratije i protiv "terorista koji narušavaju Allahov red i mir na Zemlji". Ovakve proglase su, kada je Amerika izvrišila agresiju na Afganistan krajem 2001. godine, izdavala razna vijeća za fetve na čelu sa, neki bi rekli, eminentnim učenjacima našeg vremena . Neki su čak išli tako daleko da su izdajnicima proglašavali muslimane koji su se borili na strani muslimana a nosili su pasoš neke od zemalja koje su učestvovale u agresiji jer je, po njima, lojalnost državi, i to kjafirskoj, bitnija od lojalnosti koju musliman treba osjećati naspram svoje braće u vjeri. Diskusija oko pitanja džihada u našem vremenu nije novina.
Sa ratovima u Palestini, Kašmiru, Sudanu, Iraku, Bosni, Čečeniji, Kosovu, Filipinima, Somaliji, Alžiru itd.- listi kao da je nikad kraja - malo da koji vojno-sposoban musliman koji voli Allaha i Njegov din nije u određenom momentu razmišljao o tome šta mu je činiti, da li, gdje i na koji način ići u borbu na Allahovom putu braneći svoju braću od najezde krvoločnika. Uz svu ovu ličnu dilemu svakog od njih, tu je i mnoštvo proglasa uleme i fetvi koje su, kao što se to gore da vidjeti, nerijetko suprostavljene jedna drugoj. Teško je, dakle, običnom muslimanu rastabiriti sve to i skontati ko priča iz straha od Allaha i pozivajući se na Njegov šerijat, a ko priča iz straha za svoju stolicu koju je itekako lijepo ugrijao.
Cilj ovakovog razmišljanja muslimanskog ummetu jeste tačka razmatranja svima onima koji vole Allaha i Njegovog Poslanika, salallahu alejhi wa selem, i koji vole islam, džihad i ummet, i kojima je stalo do toga da vide da Allahova riječ konačno opet bude gornja na Zemlji. Preporuka svima nama da danas, u ovim okolnostima u kojima se nalazimo, ne idu u džihad jer njihov postupak ne samo da ne bi znatno pomogao samim ugroženim muslimanima nego bi, čak šta više, išao u korist neprijateljima islama. Da nebi bilo zabune da je insan protiv džihada,evo nekoliko razmišljanja i razmatranja za ovakav stav.
Prije svega, svima treba da nam bude jasno da je u džihadu spas, da je u džihadu hajr i da je "džennet pod sjenkama naših sablji" kao što kaže Poslanikov, salallahu alejhi we selem, hadis zabilježen u Buhariji i Muslimu.
Dakle, ovaj apel braći i sestrama ne predstavlja apel za ostavljanje džihada kao šerijatom naređene dužnosti. Naprotiv! Cilj je razmotriti činjenice da:
a. džihad, kao i svaka druga islamska dužnost, ima svoje vrijeme i mjesto;
b. džihad, opet kao i svaka druga islamska dužnost, nekad nad sobom ima prioritete koji su hitniji i bitniji i koji će njeno izvršavanje odložiti na određeno vrijeme;
c. džihad, kao i svako drugo dobro djelo namijenjeno otklanjanju nekog zla, nekada treba ostaviti ukoliko bi se činjenjem tog djela prouzrokovalo neko veće zlo;
d. džihad, kao i svako drugo dobro djelo, može ići u korist neprijateljima islama, te ga se kao takvog treba kloniti svako onaj kome ono nije obavezno.
Objavi komentar