Islam ne prihvaća tezu da vjerske zabrane i naređenja ograničavaju ljudsku slobodu. Naprotiv, svaki je čovjek po islamu slobodan birati vlastiti put u životu, slobodan je vjerovati ili ne, činiti dobro ili loše, pridržavati se vjerskih propisa ili ih kršiti, ali će istinski biti slobodan (neće biti rob dunjaluku, nego svome Stvoritelju) samo ako dragovoljno živi po Allahovim, we teala, objavljenim Zakonima. Kur'an nam govori da je čovjek slobodno izabrao da bude Allahov, we teala, namjesnik (halifa) na zemlji:
"Mi smo nebesima, Zemlji i planinama ponudili emanet (namjesništva na zemlji), pa su se sustegnuli i pobojali da ga ponesu, ali ga je preuzeo čovjek - a on je, zaista, prema sebi nepravedan i lakomislen." (Al-Ahzab, 72)
Da čovjek ne posjeduje slobodu da vjeruje ili ne, da čini dobro ili zlo, to bi moglo implicirati da je Allah, we teala, nepravedan, jer osuđuje ili nagrađuje čovjeka za djela koje čovjek osobno nije odabrao. Da čovjek nije slobodan birati, vjera ne bi imala nikakva smisla. Allah,we teala, je iznad toga da čovjeka prisiljava da vjeruje. Allah, we teala, je neovisan i hvale vrijedan.
Čovjek je ovisan ali i često nezahvalan/zaboravan. Znači, čovjek je slobodan birati, ali će i Allah, we teala, pravedno presuditi, jer, po islamskom učenju, sloboda podrazumijeva i pravdu koja će se u potpunosti ostvariti na Sudnjem Danu. (Na ovome svijetu definitivno nema apsolutne i konačne pravde)
Allah, we teala, je Pravedan, Neovisan, Moćan, a usto i nepotkupljiv, za razliku od ljudi.
"Kada bi nevjernik imao sve ono što na Zemlji postoji, sve bi on to dao samo da se otkupi. A kada oni dožive patnju, sakrit će tugu, i biće im po pravdi presuđeno, neće im se ništa učiniti nažao." (Yunus, 54)
Čovjek ima slobodu da odabere hoće li ili neće biti pokoran Allahu. Naravno za tu slobodu biti će i odgovoran. Shodno tome, prenosim jedno sažeto i korisno zapažanje i ukaz....
O čemu se radi?
„Dok se do prije nekoliko godina "odokativnih" 95% pitanja vrtjelo oko poligamije, danas su ih zamijenila pitanja koja se tiču usklađivanja mogućnosti koje nudi nemuslimansko društvo s postulatima vjere. "Mogućnosti" o kojima je riječ su toliko opcionalne i fakultativne da pod nekim normalnim okolnostima nisu ni vrijedne spomena. Nažalost, muslimani sebi ove "mogućnosti" predstavljaju kao "neophodnost" ili "nužnost" i po svaku cijenu traže "rupe u zakonu" koje bi im omogućile da ih uklope u svoje živote.
Na spomenutim dersovima je zato simptomatično bilo pitanje o dozvoli konzumiranja mesa koje su zaklali nemuslimani i koje se prodaje u zapadnoevropskim superxafsima. U samom postavljanju pitanja na tim dersovima se ogleda tendencija i pravac u kojem bi se odgovor trebao kretati - ka odobravanju konzumiranja takvog mesa. Pitanje tada glasi: "Da li je dozvoljeno meso od kršćana koji kolju."
Na tako postavljeno pitanje upitani ne može drugačije nego potvrdno odgovoriti, shodno ajetu: "Od sada vam se dozvoljavaju sva lijepa jela; i dozvoljavaju vam se jela onih kojima je data Knjiga." (El-Maide:5). Ali mnogo zanimljivije pitanje jeste zbog čega se na taj način formuliše pitanje, tim prije jer industrijskim načinom klanja uopće nemamo mogućnosti da saznamo vjeroispovijest osobe koja hajvane šalje na ahiret? Konkretno u Njemačkoj tek 62% stanovništva se izjašnjavaju kao kršćani. Gledano statistički, od 10 onih koji kolju hajvane, trojica su ateisti. U pojedinim gradovima broj ateista je još veći: u gradiću Wuppertalu živi 85.000 protestanata, 80.000 katolika, 30.000 muslimana, ali i 150.000 ateista. Zar ne bi musliman, ako ni zbog čega drugoga, onda barem zbog ovoga, trebao izbjegavati konzumiranje takvog sumnjivog mesa, držeći se preporuke Muhammeda, a.s., da se musliman treba kloniti sumnjivog?
"Ima ljudi koji su mjesto Allaha kumire prihvatili, vole ih kao što se Allah voli, ali pravi vjernici još više vole Allaha." Na mnogobrojnost "ljudi" čiji su "kumiri" transcendentalni i čija posvećenost njima umnogome nadmašuje zalaganje i zauzimanje muslimana za vlastitu vjeru odavno smo navikli. Ustrajnost Jehovinih svjedoka u širenju svoje ideologije hodajući od vrata do vrata je odveć legendarna. Ali nas poražava posvećenost onim "kumirima" čiji se podanici ne pozivaju ni na kakvu "objavu" koja im služi kao putokaz u svakodnevnom životu, nego na sklop vrijednosti čiji je izvor isuviše ovosvjetski.
I dok muslimani svim silama konzumiranje mesa nastoje sebi predstaviti kao životnu neophodnost, dotle se nemuslimani (štaviše - ljudi koji ne vjeruju ni u šta) drže apstinencije od mesa s jednom žestinom na kojoj bi im i najfanatičniji monoteist bio zavidan.
Počelo je s vegetarijancima - ljudima koji iz različitih pobuda ne jedu meso.Iako njihov broj u zapadnim društvima ne prelazi jednocifreni procenat, radi se mahom o grlatoj skupini ljudi koji iz primarne pobude - zaštite životinja u industrijskoj preradi mesa - ne žele doprinositi njihovom "mučenju". Sljedeći iskorak su napravili tzv. vegani, koji pored odricanja od jedenja mesa, ne jedu ni životinjske proizvode (mlijeko, sir, jaja, med). Nekima ni ovo nije dosta, te ne koriste ni kozmetičke proizvode u kojima se nalaze životinjski sastojci.
Lista bi se mogla nastaviti u nedogled; vegetarijance/vegane navodim samo kao primjer, da bih ukazao na dilemu muslimana današnjice. Zbog čega muslimani nisu uspjeli razviti individualne mehanizme koji bi im omogućili da vrijednost dunjaluka gledaju kroz prizmu islama, a ne kroz prizmu vladajuće ideologije (materijalizma?)Kako to da nemuslimani koji su produkt svoga nemuslimanskog okruženja i koji su do određenog momenta u svome životu dijelili uvjerenja svoje okoline - smognu snage i suprotstave se većini kad je u pitanju konzumiranje mesa, dok muslimani, koji impulse za svoje akcije trebaju crpiti iz Kur'ana i postupaka Muhammeda,a.s.,to nisu u stanju, nego svojim postupcima praktično pokazuju da islamske naredbe svim silama treba pokušati zaobići?
Odgovor je u rangiranju naših prioriteta; biti musliman mnogima je fakultativna opcija, koje se držimo samo onda ako nam plaho ne kolidira s nekakvim prohtjevima, nemarnostima, mrzovoljom.
Ovakva indolentnost je pogubna i s jedne i s druge strane; ako je cilj islama u životima muslimana trenirati osjećaj odricanja; od hrane putem ramazana, od imetka putem zekata, od vremena putem namaza i na taj način olakšati svakom od nas odlazak s ovog svijeta, jer ništa od toga nećemo sa sobom ponjeti - onda je opsesivno vezanje za prolazne stvari balast koji neutralizira ovaj islamski trening odricanja.
Koliko svako od nas namjerava biti blijeda kopija vladajuće civilizacije, umjesto osoba koja svojim primjerom nudi alternativu?“
Objavi komentar