Ko su mudžahidi Sirije, sa kojim ciljem se bore u Siriji, i da li su instrument u rukama stranih sila? Nakon što su Sjedinjene Države objavile da odgađaju eventualni napad na Siriju najranije do 9. septembra, arapski i drugi mediji su prenijeli kako je ‘sirijska opozicija’ veoma razočarana tom odlukom.„Osjećamo se razočaranim. Očekivali smo da će stvari ići brže, i da će napad biti neminovan…Vjerujemo da će Kongres odobriti napad,“ rekao je između ostalog Samir Našar, visoki dužnosnik sirijske Nacionalne koalicije.
Uzmemo li još u obzir da smo u toku sirijskog rata redovito čitali kako ‘sirijska opozicija’ treba dobiti američko oružje, nema sumnje da bi jedan prosječan čitatelj mass-medija mogao zaključiti da je ta ‘sirijska opozicija’ u dobrim prijateljskim odnosima sa SAD-om i njenim saveznicima od arapskih režima poput ‘Saudijske’ Arabije i Katara.
To je ustvari djelimično i tačno i to se moglo vidjeti više puta po raznim sastancima gdje su se predstavnici sirijske Nacionalne koalicije, koja se po medijima protura kao kao sirijska opozicija, sastajali sa vodećim ljudima zapadno-kršćanskih zemalja i gore navednih režima, radi dogovora po pitanju slanja oružja i daljnjih koraka i drugih stvari vezanih za sirijski sukob.
Stoga, ko nije sasvim upućen u stanje na terenu mogao je automatski svrstati sve one koji se bore protiv Asada u tu ‘sirijsku opoziciju', ne praveći razliku među opozicijskim grupama, smatrajući da je ‘sirijska opozicija’ jedinstvena u organizacijskom i ideološkom pogledu.
Međutim, sirijska opozicija nije jedinstvena i dijeli se na dvije glavne skupine:
- sekulariste, tj. prodemokratski orjenitisane građane i pobunjeničke borce oličene u Nacionalnoj koaliciji, koja konstantno poziva u pomoć Ameriku i Arapske zemlje, te od njih prima ograničenu pomoć;
- islamiste, tj. mudžahide, koji vode džihad na Allahovom putu sa namjerom ponovnog uspostavljanja hilafeta nakon njegovog ukidanja 1924.
Prije nego što se detaljno pozabavimo razlikama između ovde dvije grupe osvrnimo se na jedan zanimljiv detalj.
Američki mediji indirektno priznaju da u sirijskom sukobu postoji treća strana. Oni tu stranu nazivaju „terorističkim organizacijama povezanim sa Al-Kaidom.“ Međutim, rijetko ćete čuti da oni ‘teroriste’ nazivaju ‘sirijskom opozicijom’. To je zbog toga što oni žele da sekularni dio opozicije, koju predvodi Nacionalna koalicija, u medijima prikažu kao cijelu sirijsku opoziciju i preovladavajuću snagu na terenu a ‘teroriste’ kao jedan vrlo mali dio boraca koji se bore protiv Asadovog krvavog režima.
S druge strane, šiitski mediji, ne priznaju treću stranu i cijelu opoziciju nazivaju teroristima u službi cionista. Oni nekada kompletnu sirijsku opoziciju poistovjećuju sa Al-Kaidom, s obzirom da je Al-Kaida označena ‘terorističkom skupinom', da bi svijetu pokazali kako se oni ustvari bore protiv ‘terorista', a nekada sirijsku opoziciju poistovjećuju sa sekularno-orijentisanom Nacionalnom kaolicijom da bi svijetu dokazali da se bore protiv cionističkih poslušnika, a Nacionalna koalicija uistinu i jeste cionistički poslušnik.
Pro-režimska propagandna mašinerija, uključujući sve šiitske i ruske medije, ove dvije skupine navode kao dvije strane jednog novčića koje prema potrebi okreću i pokazuju svijetu, iako se te dvije grupacije ogromno razlikuju po pitanju ideologije, cilja, načina rada i gotovo u svakom drugom pogledu.
Prorežimski mediji niukom slučaju ne žele priznati treću stranu u sirijskom sukobu, posebno ne u svijetlu koji bi tu treću stranu prikazao kao snage nezavisne od današnjih svijetskih ‘sila’ Amerike i Rusije. Ovi mediji gotovo svakodnevno bruje o sirijskim mudžahidima kao “izraelskom” savezniku, pritom se ne trudeći da iznesu niti jedan validan dokaz. Ali pitanje se postavlja zašto šijje i njihovi mediji tako aktivno koriste Gebelsovu propagandnu metodu za ispiranje mozgova koja glasi “hiljadu puta ponovljena laž postoja istina”. Nalogičniji odgovor bi bio zbog toga što im ta metoda pali kod fanatičnih sljedbenika. Danas ćemo pročitati, pa čak i na stranicama našeg govornog područja kako ljudi uporno ponavljaju ove neistine. I ako ih upitate za neki validan dokaz za te njihove tvrdnje, često ćete naći da su zatečeni takvi pitanjem, nemajući gotovo nikakvog odgovora na njega i na taj način jasno pokazujući svoju indoktriniranost.
Mada neki od njih te svoje tvrdnje s’ vremena na vrijeme i pokušaju argumentovati da bi nahranili svoju savjest i savjest svojih fanatičnih sljedbenika.
Pa smo mogli čitati da nema razlike između džihadskih skupina i Nacionalne koalicije zbog toga što ove dvije skupine ne ratuju između sebe i zato što jedna strana prodaje oružje drugoj strani. I onda dječijom logikom, bez ikakve objektivne analize, zaključuju da ako jedna strana očito surađuje sa cionistima (Nacionalna koalcija) druga strana koja ne ratuje protiv njih mora također biti na strani cionista. S ovakvom glupošću koja je uvreda za zdrav razum uglavnom dođe niz „argumenata“ ovakve vrste što na neki način ublaži sveukupni dojam, koji ipak pronicljivom čitatelju ne može pobjeći da autor želi količinom “argumenata” nadopuniti onu prazninu stvorenu neuvjerljivim dokazima.
Ratni savez između muslimana i nevjernika i njegovu legitimnost nije potrebno pojašnjavati muslimanima koji su čitali siru Allahovog Poslanika sallAllahu alejhi ve selem. Ali postavimo jedno logično pitanje za one koji nisu. Zašto bi džihadske skupine, pored Asadove vojske, Hizbullaha, i drugih šiitskih neprijatelja u Siriji koji broje desetine i stotine hiljada vojnika, stvarali sebi novog neprijatelja?
Druge prednosti ovog neslužbenog dogovara o međusobnom nenapadanju je da mudžahidi svakodnevno u svoje redove regrutiraju i primaju pojedince, jedinice pa čak i brigade vojnika odane Nacionalnoj koaliciji koji iz raznih razloga napuštaju koaliciju i njezinu sekularnu ideologiju i prelaze u redove mudžahida da bi se zajedno sa mudžahidima borili za šerijat i hilafet.
Jedan od argumenata ovih medija je to što brigade odane Nacionalnoj koaliciji primaju oružje od zapada i arapskih režima, te da dio tog oružja kasnije završi u rukama mudžahida, i da na taj način Zapad indirektno naoružava mudžahide.
Ovo je također jedna velika notorna glupost. Ono što je i dolazilo preko arapskih režima u ruke brigada odanih Nacionalnoj kaoliciji je lahko naoružanje koje Džebhatun nusra i Islamska Država Iraka i Šama ionako ima s obzirom da ove džihadske skupine imaju u svojoj vlasti naftna polja u Siriji koja im donose znatnu zaradu. Druga stvar je da je vrlo dobro poznato svima, jer se o tome govori tokom cijelog sirijskog rata, da su Sjedinjene Države upravo zbog džihadskih organizacija oklijevale i na kraju odustale od slanja oružja koje može učiniti neki preokret na terenu. Do danas Zapad nije poslao to oružje zbog straha da bi to napredno oružje moglo završiti u rukama mudžahida.
Razlika između džihadskih skupina i Sirijske nacionalne kaolicije
Razlike između ovih grupacije su kako smo naveli ogromne i očite. Džihadske skupine na čelu sa dvije najveće skupine Islamska Država Iraka i Šama i Džebhatun nusra, koje broje desetine hiljada mudžahida i druge brigade imaju jasan cilj. To je cilj proizašao iz gotovo stoljetnog sna koji su prije par desetlječa oživjeli talibani u Afganistanu. To je san o ponovnom uspostavljanju hilafeta, globalne islamske države ili unije muslimanskih država.
Taj san je podstaknut idejom da će zadnji hilafet, posle ere vladavine tirana, biti uspostavljen u Šamu sa prijestolnicom u Jerusalemu kako stoji u autentičnim islamskim izvorima, kojeg će povesti Mehdi, islamski reformator iz porodice Poslanika, sallAllahu alejhi ve selem.
Taj san je dobio na realnosti 1995. godine kada su talibani ušli u Kabul, nakon uspješnog protjerivanja sovjetskih okupatorskih snaga, očistili zemlju i od njihovih marioneta tkz. Sjeverne alijanse. Nakon uspostavljanja šerijata u Afganistanu od strane talibana, opasnost od vraćanja hilafeta je osjetio Zapad i nakon toga izvršio invaziju na Afganistan. Mnogi su spominjali razloge američke invazije na Afganistan kao što je 11. septembar, uzgoj i trgovina heroinom, prijetnja Al-Kaide i ovo djelomično jesu razlozi. Ali glavni razlog je bio spriječavanje ponovnog uspostavljanja hilafeta od strane talibana kao što je to rekao britanski general što možete poslušati ovdje.
Par godina kasnije, crne zastave (službene zastave džihadskih skupina), 'preslile’ su se u Irak, čineći jedan od najsnažnijih frontova u borbi protiv američke hegemonije kojoj je u tom cilju Irak bio druga stanica u islamskom svijetu posle Afganistana. Moramo se kratko osvrnuti na one lažne tvrdnje u prvom redu šiitskih medija i njima sličnih koji danas neinformisanom narodu podvaljuju priče o tome kako Al-Kaidu „stvara“ CIA u cilju dobijanja razloga za napadanje neke zemlje. Ovo je neistinita tvrdnja iz više razloga posebno u slučaju Iraka. Prvi razlog je da u vrijeme invazije na Irak, 2003. godine, koju je naredio patološki lažov i psihopata Džordž Buš, nije ni postojala Al-Kaida u Iraku. Povod američkog napada je bio Sadam Husejn i njegovo navodno hemijsko oružje.
Al-Kaida u Iraku je nastala tek nakon invazije iz iračkog naroda upravo kao otpor američkim snagama i CIA-i. Drugi razlog je što je Al-Kaida ubila hiljade američkih vojnika i uništila desetine ili stotine CIA agenata i njihovih ureda. Treći razlog koji je najočitiji, naravno osim zlonamjernicima je da je nakon američke okupacije koja je okončana 2011. ostala šiitska vlada kao ‘legitimno’ tijelo protiv koje se do dan danas, što se može svakodnevno čuti u medijima, bori Al-Kaida, što je ustvari nastavak borbe protiv Amerikanaca tj. vlade koju su ostavili za sobom. Možete li zamisliti govor ovih ljudi da je u kojem slučaju, nakon američke okupacije ostala Al-Kaida kao vlada u Iraku?
A što se tiče tvrdnji da je Al-Kaidu “stvorila” CIA u toku sovjetske invazije na Afganistan, takve tvrdnje možemo lahko pobiti navodima da Al-Kaida kao džihadska organizacija, nije ni postojala do završetka tog rata. Sam naziv Al- Kaida (što na arapskom znači baza) je nastao tek nakon završetka sovjetske invazije kao baza podataka u koju su se upisivali strani borci koji su poginuli u ratu. Ovaj naziv će kasnije prerasti u Kaidetul džihad što znači Baza džihada, a u medijima biti skraćen na Al-Kaida.
Objavi komentar