Nakon Iraka, crne zastave nastavljaju svoj put prema Siriji i danas čine najjači islamski džihadski front na svijetu. One nemaju namjeru stati u Siriji nakon svrgavanja alevitskog režima, nego je njihov konačan cilj oslobađanje Palestine od dugogodišnje cionističke okupacije. Poznati slogan mudžahida Al-Kaide glasi:„Odavde krećemo kod Al-Akse se srećemo“. Njihove vođe konstantno, gotovo u svim svojim govorima ponavljaju ovaj svoj cilj.
Ebu Hurejre prenosi da je Allahov Poslanik sallAllahu alejhi ve selem rekao: “Crne zastave će doći iz Horasana. Niko neće biti u stanju da ih zaustavi sve dok napokon ne stignu u Eelya (Jerusalem) gdje će uzdignuti svoje zastave.” (Tirmizi)
Sirijska nacionalna koalicija je tvorevina koja je uspostavljena na incijativu Zapada i njihovih saveznika od arapskih režima. Osnovna razlika između mudžahida i njih je što mudžahidi imaju globalističke tendencije uspostavljanja islamskog hilafeta a sirijska Nacionalna koalicija ima u cilju da svrgne Asada i da uspostavi civilnu, demokratsku državu i na tom putu se pomaže sa onima koji također žele da na sirijskom tlu vide civilnu, demokratsku državu koja bi kao takva bila podređena Zapadu u njegovim imperijalističkim planovima za ovu regiju. Druga od razlika je u načinu vođenja rata. Mudžahidi se oslanjaju na šerijat dok se Nacionalna koalicija oslanja na međunarodne standarde ratovanja kao što je Ženevska konvencija.
Trenutni lider Nacionalne koalicije je Ahmed Jarba. Nacionalna koalicija nije ni približno jaka na terenu u toj mjeri kako je zapadnjački i drugi mediji žele predstaviti. Daleko od toga da čine glavnicu sirijske opozicije, a možda čak ne čine niti trećinu pa čak i manje. Prethodnim vođama Nacionalne kaolicije je apelovano da napadnu mudžahide Sirije i da preuzmu teritorije koje su pod njihovom kontrolom. Nije poznato zašto prethodne vođe nisu krenule tim putem, ali postoji mogućnost da su upravo zbog odbijanja ovog zadatka i napustili poziciju predsjednika SNC-a.
Međutim to bi se uskoro moglo promjeniti i možemo vidjeti da u zadnje vrijeme, neki američki mediji priznaju da mudžahidi postaju dominantna sila među opozicijskim frakcijama. Kao dokaz tome da bi Nacionalna koalicija uskoro mogla napasti mudžahide, posebno u slučaju pada Asada, prilažemo izvode iz intervjua sa trenutnim predsjednikom sirijske Nacionalne koalicije Ahmedom Jarbom koji je dao za libanonski televizijski kanal LBC prije samo nekoliko dana.
Ahmed Jarba u intervjuu navodi da on ne bježi od činjenice da će se pristalice Nacionalne koalicije boriti protiv ‘tekfirovaca’ iz redova Al-Kaide kako ih on vidi. Treba spomenuti da i Hezbollah naziva mudžahide Sirije tekfirovcima, a tako ih nazivaju i neke domaće i strane sekte od murdžija, džehmija i ihvanija pa čak i nekih ekstremnih socijalista koji vođeni slijepim bezumljem se povode za Hizbullatom i u tom pogledu uopšte ne shvatajući šta označava taj pojam.
U nastavku citiramo govor Ahmeda Jarbe:
„Sve što želimo od Zapada jeste da nas riješi Hizbullaha, Irana i Iraka i da neutrališe Rusiju. Slobodna sirijska vojska može sama ukloniti Asada.“
Slobodna sirijska vojska bi trebala biti vojno tijelo Nacionalne koalicije ali ipak nije tako u potpunosti. Mnoge brigade Slobodne sirijske vojske su odane islamskoj ideji po pitanju buduće vlasti u Siriji što ćemo pojasniti kasnije.
„Zapad nam ne šalje oružje ali mi možemo dobiti oružje od naših saveznika….Mi ćemo se pobrinuti da oružje ne padne u ruke ‘tekfirovaca’ (Al-Kaide) iz razloga što ako oni dobiju oružje, ti ‘tekfirovci’ će ga iskoristiti da ubijaju nas“, rekao je između ostalog Ahmed Jarba.
Kao da ‘tekfirovci’ sada nemaju oružja kojim bi ubijali ove izdajnike i cionističke sluge.
Međutim, Jarba je opvrgnuo da će Sjedinjene Države u predstojećem napadu ciljati mudžahide i da ne postoji takav plan. Što je u suštini u kontradikciji ovoj izjavi gore. Ako već ‘tekfirovci’ planiraju da ubijaju vojnike Nacionalne koalicije koja radi po diktatu Amerike, logično bi bilo da će i oni biti napadnuti od strane Amerike. Ipak ova izdajica podcjenjuje mudžahide misleći da će ovim izjavama učiniti da mudžahidi ostave mjere predostrožnosti koje aktivno sprovode ovih dana.
Koliko je se ovaj američki agent zapetljao u lažima da se naslutiti u nastavku intervjua.
„Po pitanju ‘tekfirovaca’ postoji ‘nacionalni interes’ da ih se riješimo. Nismo još učinili ništa protiv njih ali ćemo nešto uraditi u budućnosti,“ rekao je predsjednik sirijske Nacionalne koalicije. Da li je to ‘nešto’ u obliku tomahawk raketa vidjet ćemo narednih dana.
Još prije, 24. jula, kada se Ahmed Jarba sastao sa francuskom delegacijom, kritikovao je Ebu Muhammeda el-Dževlanija, emira Džebhatun nusre, koji je u pozvao na džihad i šerijat. Tada je je Jarba rekao: “Revolucija u Siriji se ne vodi da bi se svrgnuo diktator i zamjenio Al-Kaidom i militantnim sistemom u kojem bi mi prvi imali poteškoće od džihadista.”
Na tom sastanku je bio prisutan i Salim Idris koji je naglasio da “ne postoji lokalni savez između ‘sirijske opozicije’ i mudžahida u konfrotaciji sa režimskim snagama i njegovim plaćenicima”, potvrđujući naše tvrdnje.
Ako prijašnji predsjednici sirijske Nacionalne koalicije nisu izražavali neprijateljstvo prema mudžahidima iz razloga što nisu imali snage za takav poduhvat, jer bi tada morali ratovati na dva fronta, ta tradicija bi se mogla prekinuti s obzirom na ove poruke prijetnje koje su došle uporedno sa najavom napada Sjedinjenih Država.
Sudeći prema podacima sa terena, brigade odane Nacionalnoj koaliciji ne mogu same parirati džihadskim skupinama u Siriji. Čak ni Slobodna sirijska vojska koja bi trebala biti vojno tijelo Nacionalne koalicije, nije u cijelosti pokorna koaliciji jer u njenim redovima ima mnogo ljudi i brigada koji su pro-islamski nastrojeni i koji redovno učestvuju u zajedničkim akcijama sa Džebhatun nusrom. Nema sumnje da ako dođe do sukoba da će se borci i brigade Slobodne sirijske vojske morati opredijeliti do kraja na koju stranu će stati, na stranu islama i hilafeta ili na stranu demokratije i Zapada.
Šta možemo očekivati dalje?
Ovo američko najavljivanje napada i ostavljanje prostora da se Asadova vojska i njegovi saveznici adekvatno pripreme za eventualni napad, u najmanju ruku baca u sumnju američke stvarne namjere a ne bi bilo nerealno tvrditi ono što su mudžahidi Eš-Šebaba nedavno upozorili, da Asad nije stvarna i glavna meta američkih eventualnih napada nego mudžahidi, posebno nakon uzastopnih ponavljanja Obame da to neće biti napadi u cilju svrgavanja Asada nego samo graničeni napadi u vidu „kazne“ za nedavni hemijski napad u Guti.
Amerika koja je aktivno nastojala zbaciti Asadov režim, sada najednom ne želi svrgnuti Asada, nego samo kazniti? Pa ako Sjedinjene Države sada ne žele svrgnuti Asada kada je dopremila čak 6 razarača u Sredozemno more blizu sirijske obale, pa kada će onda htjeti i zašto je dovela gotovo cijelu pomorsku flotu, ako se radi samo o ograničenim napadima? Sve ovo upućuje svrgavanje Assada više nije (primarni) cilj Sjedinjenih Država.
Šta je se moglo promjeniti od početka revolucije kada Amerika nije dovodila u pitanje namjeru za rušenje Asada do sada kada sa flotom brodova pred sirijskom obalom izjavljuje da Amerika više nema tu namjeru? Odgovor je vrlo jednostavan. Desilo se nešto nepredvidivo u ovoj revoluciji. Da bismo ispravno shvatili moramo se vratiti na prijašnje revolucije iz Arapskog proljeća poput onih u Tunisu i Libiji i Jemenu. Revolucije u Libiji, Tunisu i Jemenu su ukratko rečeno ukradene. Stari diktatori su zamjenjeni novim, međutim ogrnuti u „islamsko“ ruho i apsolutno pokorni Zapadnim geopolitičkim interesima.
Zbog ovoga Zapad vjerovatno nije ni naslutio da bi sirijska revolucija mogla teći drugačije i da će se sirijski muslimanski narod u ovoj mjeri odazvati pozivu na uspostavljanje hilafeta što je jedna vrsta šoka za njih, koji su očekivali da će proći “glatko” kao u Libiji, Tunisu i Jemenu. Šta je to što je ovu revoluciju učinilo islamskom u ovoliko mjeri? Jedan od uzroka je sigurno što su SAD bile onemogućene da djeluje u ranom periodu ustanka što je dalo priliku mudžahidima da na terenu pokažu ko su oni uistinu, tako onemogućujući i neprijateljske medije da dođu do punog izražaja.
Objavi komentar