Svaka religija svijeta dobila je ime, ili po svom osnivaču, ili po zajednici, ili naciji u kojoj je rođena. Na primjer, kršćanstvo uzima svoje ime od Isusa Krista, budizam od svog osnivača Bude; zoroastrianizam od svog osnivača Zoroastera, a judizam, religija Jevreja, od imena plemena Judah (tj. od područja Jude) gdje je nastala.Isto je i sa svim drugim religijama osim Islama koji uživa jedinstvenu osobinu nespajanja ni sa kojom posebnom osobom, narodom ili zemljom, niti je to proizvod ikojeg ljudskog uma. To je univerzalna religija i njen cilj je da u čovjeku ostvari i razvije kvalitet i stav Islama.
Islam je, u stvari, karakterističan naziv. Svako ko posjeduje ovu karakteristiku je musliman, nezavisno od toga kojoj rasi, zajednici, zemlji ili grupi pripada. Prema Kur’anu (svetoj knjizi muslimana), u svakom narodu i u svakom vremanu bilo je dobrih i pravednih ljudi koji su posjedovali ovu karakteristiku. Stoga, svi su oni bili i jesu muslimani.
Islam - Šta to znači?
Islam je arapska riječ i znači pokornost, odricanje i poslušnost. Kao religija, Islam se zauzima za potpunu pokornost i poslušnost jednom i jedinom bogu - Allahu.
Svako može vidjeti da mi živimo u uređenom svemiru, gdje je svemu određeno mjesto u jednom veličanstvenom poretku. Mjesec, zvijezde i sva nebeska tijela su zajedno povezana u izvanredan sistem. Oni slijede nepromjenjive zakone i ne prave ni najsićušnije odstupanje od njihovih predodredjenih kurseva. Slično tome, sve na svijetu, od sićušnog kovitlajućeg elektrona do ogromnih zvjezdanih skupina, redovito slijedi svoje vlastite zakone.
Materija, energija i život - sve se pokorava svojim zakonima, raste i mijenja se, živi i umire u skladu sa tim zakonima. Čak i u ljudskom svijetu zakoni su savršeni. Čovjekovo rođenje, rast i život su regulisani grupom bioloških zakona. On dobiva hranu iz prirode u skladu sa nepromjenjivim zakonom. Svi organi njegovog tijela, od najmanjih vlakana do srca i mozga, rukovođeni su za njih propisanim zakonima. Ukratko, on je zaseban zakonom rukovođeni svijet i sve u njemu slijedi kurs koji mu je određen.
Ovaj moćni, sveprožimajući zakon, koji rukovodi sve što svemir obuhvata, od najsitnijih čestica prašine do veličanstvenih nebeskih galaksija, je zakon Boga, Stvaraoca i Vladara svemira. S obzirom da se sve stvoreno pokorava Božijem zakonu, čitav svemir, dakle, doslovno slijedi islamsku religiju - što za Islam ne znači ništa drugo, nego poslušnost i pokornost Allahu,
Vladaru svemira. Sunce, Mjesec, Zemlja i sva ostala nebeska tijela su, prema tome, muslimani*. Isti je slučaj sa zrakom, toplotom, stijenama, drvećem i životinjama. Sve u svemiru je musliman jer se pokorava Bogu pokoravajući se Njegovim zakonima. Čak i čovjek koji odbija da vjeruje u Boga, ili nudi svoje obožavanje nekom drugom osim Allahu, je nužan biti musliman sve dok je u pitanju njegovo postojanje.
Kroz čitav njegov život, od stadija embriona do razlaganja njegovog tijela u prašinu nakon smrti, svako vlakno njegovih mišića i svaki dio njegovog tijela slijedi kurs određen Božijim zakonima. Čak je i njegov jezik, koji na račun svog neznanja štiti poricanje Boga ili izjavljuje višebožstvo, po svojoj prirodi, u stvari, musliman.
Njegova glava kojom se on obijesno klanja drugima mimo Allaha je rođeni musliman. Njegovo srce koje, kroz njegovo pomanjkanje istinskog znanja, odgaja ljubav i duboko poštovanje prema drugima (tj. prema lažnim božanstvima), je musliman po intuiciji. Sve ovo je pokorno božanskom zakonu, i njihove funkcije i pokreti su rukovođeni odredbama samo tog zakona.
A sada da ispitamo situaciju iz drugog ugla. Čovjek je stovoren tako da postoje dvije različite sfere njegovih aktivnosti. Jedna je sfera u kojoj on nalazi da je potpuno prilagođen božanskom zakonu. Kao i ostala stvorenja, potpuno je uhvaćen u čvrst zagrljaj fizičkih zakona prirode i spreman je da ih slijedi. Međutim, postoji i druga sfera njegove aktivnosti.
Obdaren je razumom i intelektom. On ima moć da razmišlja i prosuđuje, da izabira i odbacuje, da odobrava i odbija. Slobodan je da usvoji bilo koji kurs života koji izabere. Može prihvatiti svaku vjeru, i živjeti po svakoj ideologiji koja mu se sviđa. On može pripremiti svoj vlastiti kod ponašanja ili prihvatiti neki formulisan od strane drugih. Za razliku od ostalih stvorenja, njemu je data sloboda razmišljanja, izbora i postupka. Ukratko, čovjek je obdaren slobodnom voljom.
Oba ova aspekta u čovjekovom životu koegzistiraju jedan uz drugog.
Dakle, čovjek je najprije, kao i sva ostala stvorenja, rođeni musliman, redovito se pokoravajući Božijim naredbama i primoran je ostati takav. Što se tiče drugog aspekta, on je slobodan da postane ili ne postane musliman. To je put kojim osoba ispoljava ovu slobodu koja ljudski rod dijeli na dvije grupe: vjernike i nevjernike. Osoba koja izabere da prizna svog Stvoritelja, prihvata Ga kao svog istinskog Gospodara, iskreno i svjesno se pokorava Njegovim zakonima i naređenjima, te slijedi kod ponašanja koji je On za čovjeka uspostavio i u privatnom i u društvenom životu. Takva osoba je postigla cjelovitost (savršenstvo) svog Islama izabravši pokornost Bogu i u sferi svog djelovanja u kojoj je obdarena slobodom izbora. Ona je savršen musliman: njena potpuna pokornost Allahovoj volji je Islam, i ništa drugo osim Islama.
Ta osoba je sada svjesno pokorna Njemu, Kome se vec i ranije nesvjesno pokoravala. Ona sada dobrovoljno nudi poslušnost Gospodaru Kome je nenamjerno vec dugovala poslušnost. Sada je njegovo znanje istinsko, jer je priznala Biće, Koje ju je obdarilo snagom da uči i da zna. Sada su njen razum i sposobnost prosuđivanja postavljeni na pravi kurs, jer je ispravno odlučila pokoriti se Biću, Koje je u nju smjestilo sposobnost razmišljanja i prosuđivanja.
Njen jezik je takođe ispravan jer izražava svoju vjeru u Vladara Koji joj daje sposobnost govora. Sada je čitav njen život utjelovljenje istine jer, u svim sferama života, ona se kako namjerno tako i nenamjerno pokorava zakonima jednog Boga - Vladara svemira. Ona je sada u skladu sa čitavim svemirom, jer obožava Njega Koga obožava čitav svemir. Takav čovjek je Božiji namjesnik na Zemlji. Čitav svijet je za njega, a on je za Boga.
A kada Gospodar tvoj reče melekima: “Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti!”...
(Prevod značenja Kur’ana, Al-Bakara 30)
Priroda nevjerstva
Nasuprot gore opisanom čovjeku, postoji čovjek koji, iako rođeni musliman koji nesvjesno ostaje takav u toku svog života, ne ispoljava svoje sposobnosti razuma, mišljenja i pronicljivosti da prepozna svog Vladara i Tvorca te zloupotrebljava svoju slobodu izbora time što izabira poricati Ga. Takav čovjek postaje nevjernik, ili u jeziku Islama - kafir.
Kufr doslovno znači “kriti” ili “prikrivati”. Čovjek koji poriče Boga zove se kafir (onaj koji prikriva) jer on svojim nevjerstvom prikriva ono što je prisutno u njegovoj prorodi i što je sačuvano od zaborava u njegovoj vlastitoj duši - da je njegova priroda nagonski nadahnuta Islamom. Čitavo njegovo tijelo funkcioniše u poslušnosti tom prirodnom nagonu. Svaki mogući (i najmanji) djelić postojanja - živog ili neživog - funkcionise u skladu sa Islamom i posjeduje puni osjećaj dužnosti koja mu je određena. Ali vid ovog čovjeka je zamračen, njegovo mišljenje zamagljeno, i on nije sposoban da vidi ono što je očigledno. Njegova sopstvena priroda je postala skrivena njegovim očima i on razmišlja i ponaša se potpuno ignorišući je. Stvarnost biva odstranjena iz njega i on opipava u mraku. Takva je priroda kufr-a.
Kufr je neki oblik nepoznavanja, ili, tačnije, to jeste nepoznavanje. Koje nepoznavanje može biti veće od ne spoznati Boga, Tvorca, Vladara Svemira. Čovjek posmatra prostranu prirodnu panoramu, taj izvanredni mehanizam koji pesprekidno radi, taj veličanstveni dizajn očigledan u svakom pogledu stvaranja - on posmatra ovaj ogroman stroj, ali ne zna ništa o njegovom Stvaraocu i Rukovodiocu. On zna da je njegovo tijelo izvanredan organizam, ali ne može da shvati Silu koja mu je dala život, tog Inžinjera koji ga je konstruisao i proizveo, tog
Tvorca Koji je stvorio jedinstveno živo biće od nežive materije: karbona, kalcijuma, natrijuma i slično. Svjedokom je sjajne šeme u svemiru - ali ne uspjeva iza nje vidjeti Planera. On vidi ogromnu ljepotu i sklad u njenom radu - ali ne i Tvorca. On posmatra izvanrednu konstrukciju u prorodi - ali ne vidi i Konstruktora. Kako se može čovjek, koji je toliko zaslijepio prema stvarnosti, približiti istinitom znanju? Kako može neko, ko je napravio griješku na samom početku, doseći ispravan kraj? On neće uspjeti pronaći ključ za stvarnost. Pravi put će za njega uvijek ostati skriven, i ma kakva bila njegova nastojanja u nauci i umjetnosti, on nikada neće biti u stanju dostići istinu i mudrost. On će opipavati u tami neznanja.
I ne samo to. Kufr je nasilje najgore od svih nasilja. A šta je to “nasilje”? To je nepravedna upotreba snage i moći. To je kada natjeraš stvar da se ponasa nepravedno ili protivno njenoj istinskoj prirodi, njenoj pravoj volji i stavu prisutnim kod nje.
Vidjeli smo da je sve što je u svemiru poslušno Bogu, Tvorcu. Pokoravati se, živjeti u skladu sa Njegovom voljom i Njegovim zakonom ili (tačnije rečeno) biti Musliman je ukorijenjeno u prirodi stvari. Bog je čovjeku dao moć nad ovim stvarima, ali je zadužen da ih iskoristi za ostvarenje Njegove volje i ni za šta drugo. Bilo ko, ko se ne pokorava Bogu i pribjegava kufr-u, izvršava najveću nepravdu, jer upotrebljava svoju snagu tijela i uma da se protivi toku prirode i da postane oruđe u drami nepokornosti. On se klanja svojom glavom radije obožavajući nekog drugog nego Boga i gaji u svom srcu ljubav, naklonost i strah od drugih sila potpuno ignorišući istinski nagon ovih organa. On koristi svoje vlastite sile i sve one stvari nad kojima ima vlast protiv jasne Božije volje i tako utemeljava nasilno vladanje.
Može li stoga postojati neka veća nepravda, samovolja i okrutnost nego što je ispoljena od strane ovog čovjeka koji iskorištava i zloupotrebljava sve pod Suncem i bezobzirno ih prisiljava na kurs koji vrijeđa prirodu i pravdu. Kufr nije nasilje nasilje; to je otpor, nevjerovanje i nezahvalnost. Šta je, ustvari, čovjekova stvarnost? Odakle dolazi njegova snaga i vlast? Da li je sam on tvorac svoga uma, svog srca, svoje duše i drugih tjelesnih organa - ili ih je Bog stvorio? Da li je sam on stvorio svemir i sve što je u njemu - ili je to Bog stvorio? Ko je ustrojio sve sile i energije za službu čovjeku - čovjek ili Bog? Ako je Bog, i samo Bog, stvorio svaku stvar, kome one onda pripadaju? Ko je njihov pravi vladar? To je Bog i niko drugi. Dakle, ako je Bog Tvorac, Gospodar i Vladar, ko bi bio veći pobunjenik od čovjeka koji koristi Božije stvaranje protivno njegovim naredbama i ko čini da njegov um razmišlja protiv Boga, skriva u svom srcu misli protiv Njega, i koristi svoje razne sposobnosti protiv Vladareve volje?
Ako sluga izda svog gospodara, tretirate ga kao nevjernog. Ako neki činovnik postane nelojalan državi, žigošete ga kao izdajnika i otpadnika. Ako neka osoba prevari svog dobrotvora, nemate kolebljivosti u osuđivanju je kao nezahvalnu. Međutim, takve radnje se ne mogu ni početi porediti sa onima koje nevjernik čini sa svojim Kufr-om. Sve što čovjek ima, i sve što upotrebljava, je dar od Boga. Najveća obaveza, kojom je čovjek na zemlji obavezan, jeste prema svojim roditeljima. Ali ko je usadio ljubav prema djeci u roditeljsko srce? Ko je majku obdario voljom i snagom da vaspitava, odgaja i hrani svoju djecu? Ko je nadahnuo roditelje čežnjom da sve u njihovom posjedu potroše za blagostanje svoje djece? Malo razmišljanja bi otkrilo da je Bog najveći čovjekov dobrotor. On je Tvorac, Bog, Hranitelj, Podupirac, kao i Kralj i Vladar. Pa šta može biti veća prevara, nezahvalnost, pobuna i izdaja nego kufr, kroz koji čovjek poriče i ne pokorava se svom istinskom Bogu i Vladaru.
Ne misli čitaoče da čovjek čineći kufr nanosi ili može nanijeti i najmanju štetu Svemogućem Bogu. Kakvo zlo Gospodaru Svemira može nanijeti čovjek, koji je bezznačajna mrlja na površini sićušne lopte u ovom ogromnom kosmosu, kada su posjedi Gospodara Svemira tako beskrajno prostrani da mi još nismo bili u mogućnosti ispitati njihove granice čak ni uz pomoć najjačeg teleskopa; Čija je moć tako velika da se ogroman broj nebeskih tijela, kao što su Zemlja, Mjesec, Sunce i zvijezde, po Njegovom naređenju, kovitlaju poput sićušnih lopti; Čije je bogatstvo tako bezgranično da je on jedini Gospodar čitavog svemira; i Koji snabdijeva sve, a za Sebe ne treba nikoga ko bi Ga snabdijevao? Čovjekova pobuna protiv Njega, ne može Mu nanijeti zlo. Nasuprot, svojom neposlušnošću, čovjek korača putem propasti i sramote.
Neizbježna posljedica ove pobune i odbijanja stvarnosti je nedostatak krajnjih ideala života. Takav pobunjenik nikada neće pronaći nit istinskog znanja i pronicljivosti jer znanje koje ne uspijeva otkriti svog vlastitog Tvorca, ne moze otkriti istinu. Takvo čovjekovo mišljenje i prosuđivanje dovode u zabludu; jer um koji griješi u pogledu svog vlastitog Tvorca ne može rasvijetliti životne puteve.
Takav čovjek će se susresti sa neuspijesima u svim poslovima svog života. Njegov moral, njegov građanski i društveni život, njegova borba za sredstva za život i njegov porodični sklad, ukratko, čitavo njegovo postojanje, biti će nezadovoljavajuće. On će širiti smutnju i nered. On će, bez najmanje griže savjesti prolijevati krv, grubo kršiti prava drugih ljudi i uopšte se ponašati rušilački. Njegove razvratne misli i težnje, njegov zamagljeni vid i iskrivljena skala vrijednosti, i njegovo zlo djelovanje, učinit će život gorkim za njega i za sve oko njega.
Takav čovjek uništava mir i položaj života na zemlji. U budućem svijetu on će biti smatran krivim za zločine koje je počinio protiv svoje prirode. Svaki organ njegovog tijela: njegov mozak, oči, nos, šake i stopala - žalit će se na nepravdu i okrutnost kojoj ih je bio podredio. Svako vlakno njegovog bića će ga optužiti još prije Boga, Koji će ga kao izvor kazniti kako to on i zaslužuje. To je ta sramna posljedica kufr-a. Ona vodi do slijepih uskih ulica potpunog neuspjeha, i ovdje i u budućnosti**.
“Onima koji neće da vjeruju doista je svejedno opominjao ih ti ili ne opominjao - oni neće vjerovati. Allah je zapečatio srca njihova i uši njihove, a pred očima njihovim je koprena: njih čeka patnja golema.”
(Prevod značenja Kur’ana, Al-Bakara 6-7)
Odlomci iz knjige:"Towards Understanding Islam"
Objavi komentar