Daleko,daleko preko brda i dolina,nalazi se jedno gluho udaljeno selo.Gluho selo ne zato sto su stanovnici tog sela bili zaista gluhi,vec zato sto su bili i ostali gluhi za ostatak svijeta.Kada im dodete u posjetu pocastit ce vas najljepsim izlascima sunca i najljepsim osmjesima dobrodoslice.
Ljudi u tom selu su zivjeli i zive kao jedinstvena porodica.Jos se tu postuje starost,a starost voli i cijeni mladost. U njihovom govoru nisu postojale rijeci kao sto su; uvreda,vlasnistvo,mrznja,,tuga,depresija,sujeta,pohlepa,zavist,
licimjerje...zato sto u njihovim zivotima,nije postojalo nista sto bi se moglo nazvati tim rijecima.Stanovnici tog sela radali su se sa osmijehom,i od prvog do posljednjeg dana njihovih zivota,sa usana im nije silazio taj siroki osmijeh.A posebno kada upoznate njihovu djecu,urezat ce vam se u pamcenje nevini,neiskvareni,osmjesi.
Djeca su pomagala odraslima u domacinstvu,igrali se i zabavljali,verali se visoko po drvecu,brali slatke plodove,plivali u toplom oceanu.Odrasli su ih ucili jeziku ptica,zivotinja i biljaka,tako da su djeca naucila jako mnogo od njih i skoro svi zakoni Prirode bili su im poznati.
I stari i mladi zivjeli su u harmoniji sa Prirodom.Jutarnjim i vecernjimmolitvama okupljali su se svi zajedno na jednom mjestu i slalisvoje osmjehe,zelje i zahvale Jedinom Kreatoru tog harmonicnog zivota,svom Stvoritelju Allahu we teala.Od Njega i Njegovih Knjiga su naucili o zakonima Svemira,o zivotima,o drugim pokoljenima i svjetovima,i tako je to bilo kod njih od kada su znali za sebe.
Jednog dana u selu se se pojavili neki strani ljudi i rekli;
"Mi smo ucitelji!"
Kao narod osmijeha i sirokogrudne dobrodoslice svi se obradovase
pridoslicama i nemalo zatim povjerise im svoju djecu sa nadom da
ce im djeca nauciti vaznije zakone od onih koji su tada naucili od
Prirode i Svemira."Ucitelji" zapocese sa svojim ucenjem,ali kako je
vrijeme odmicalo svi su poceli primjecivati kako se djeca polahko
mijenjaju,kao da su bila zamjenjena sa nekom drugom djecom.
Majke i nene nisu znale da li je to dobro,jer sama rijec"lose" nije
bila uobicajna kod njih.Imale su povjerenja u "ucitelje" i iskreno su
vjerovale da su to nova saznanja i imjeca koji su "ucitelji" donijeli
iz drugog dijela svijeta.Tu njihovu iskrenost i dobrotu dusa pocese
"ucitelji" da koriste u svim segmentima,poceli su krasti sve sto se
zove materijalizam,zlato,rudu,dijamante bogatu floru i faunu...
sve dok nisu dosli i do djecijih osmijeha...Tada su napokon nene i majke shvatile namjeru "ucitelja" i organizovale su sopstvenu armiju
protiv njih.Bila je to teska borba koja je trajala godinama,kostala
ih je mnogo bola,suza i izgubljenih osmijeha,ali sa pomoci Onog
Kojeg su dozivale u pomoc su uspjele."Ucitelji" su napokon porazeni istjerani iz sela sa mnogo materijalnog bogastva,ali ono dusevno nisu mogli oteti,ostalo je tu u tom divnom selu.
Materijalno bogati,a dusevno siromasni vratise se"ucitelji"odakle
i dodose i pocese da uce svoju vlastitu djecu.Godine i godine prolazise,djeca im pocese rasti,a zivot u tom drugom dalekom svijetu se sasvim promjeni.Djeca od "ucitelja"postase razdrazljiva,nervozna,tuzna,depresivna, a nakon toga pojavi se i zloba,sve su se cesce medusobno svadali i udarali,otimali jedni
od drugih stvari.Nucise se ismijavati laznim lukavim osmjesima,
sa njihovih lica bijese izbrisani osmjesi sto imase"oni mali divljaci"
koji ostadose u gluhim selima.
Vrijeme je prolazilo,djeca su rasla,a zivot u dalekom svijetu se sasvim promjenio."Ucitelji" su zauzeli zemlju,ogradili je i nazvali
svojim vlasnistvom. A djeca?Djeca postadose nesretni ljudi,imali
su mnogo-mnogo vise od "malih nasmijanih divljaka"postali su
predstrozni,nepovjerljivi,jedni prema drugima,nesamilosni vjeciti pacenici,zaboravili su jezik ptica,zivotinja,biljaka,sa njihovih lica
nestadose osmjesi,izgubise se uspavanke nena i majki,njihovih
starinskih prica,ali zato zadobise"Ucitelje"koje im pricase
izokrenute savremene bajke lagodnog zivota bez osmijeha.
Pored toga u njihovim domovima se pojavise televizori,kompiuteri,
mobilni telefoni,iznikose auto garaze.Ljudi postadose oblikovana
glina bez osmijeha,ali zato zadobise eho sa puno cinicnog kikota.
A "ucitelji" koji jos ne naucise da se smiju posmatrase to sve sa ponosom i mislju;
KAKO STO VISE MALIH DIVLJAKA PRIKLJUCITI MODERNOJ
ZIVILIZACIJI SAMOUNISTENJA...A ako vas ikada put nanese u ovo daleko selo puno osmijeha,
upitajte sretnu majku kojoj je sacuvan taj tajnstveni osmijeh srece,
gdje mozete naci nenu Fatmu,reci ce vam da sjedi u hladu palmi,
zikri i cuva strazu nad svojim inucicima i praunucicima i moli
Stvoritelja za one sestre koje povjerovase"uciteljima"
Povjerise svoju djecu tim ljudima i sada ne da oplakuju samo
ukradene osmijehe,nego i njihove zivote. Bogastvo jednog naroda je u bogastvu njegove duse,a ima li ista
siromasnije,bjednije,i zalosnije kada pogledate u dijete kojem su
ukrali osmijeh djetinjstva.
Zato cuvajte svoju djecu oni su najvece bogastvo koje covjek moze pozeljeti i nedajte nikada da im se ukrade osmijeh sa lica.
Objavi komentar