Lijepo je se sjetiti jednog od pravednih halifa, Omeru b. Abdul Azizu radijallahu anh, čovjeku kome je dunjaluk kleknuo pred noge, a on ga zaobišao. Čovjeku čiji su glasnici hodali po vilajetima i dozivali:“Gdje su prezaduženi, gdje su mladići za ženidbu i djevojke za udaju, gdje su siromašni, ima li još jetima, treba li kome šta, ima li bolesnih“? Sjetiti se covjeka čiji su činovnici hodali i nosali zekat, a nisu ga imali kome dati. Svako je imao!
Najljepši govor je onaj o promjenama nabolje, o napretku, o popravku, o izmjeni samoga sebe. Najljepše riječi su one koje govore o lijepim primjerima, postupcima, o humanosti, o pravednosti, o brizi za drugoga. Još ljepše od svega toga je kad vidimo čovjeka koji je primjer hajra, pravednosti, mudrosti, skromnosti, čovjeka koji spaja što je pokidano i prekinuto, čovjeka koji sjedi sa siromahom, sa jetimom, sa bolesnikom, sa običnim insanom, želeći biti u društvo gdje milost silazi.I baš u ovo teško vrijeme, vrijeme ne samo jedne, već mnogobrojnih kriza, u vrijeme kad ljudi ubijaju najdraže i kad se ubijaju sami, iz očaja, beznađa, iz bijesa i bunta. Danas i uvjek je potrebno govoriti o jednom insanu znakom dunjaluka, jednim od ponosa islama, znakom koji je historiju u čudu ostavio, čovječanstvo zbunio i zadužio. Simbolom pravednosti, skromnosti i brige za drugoga i straha za samoga sebe. Kad se govori o napretku i nosiocima napretka nije ga moguće zaobići.
I to treba da bude govor o pravdi od pravednih halifa, Omeru b. Abdul Azizu, čovjeku kome je dunjaluk kleknuo pred noge, a on ga zaobišao. O čovjeku čije je vrijeme obilježila sigurnost i emanet, u čijem vremenu nije bilo prigovora, pobuna i štrajkova, nije, jer ne bi zuluma, ne bi grijeha, ne bi lopovluka, ne bi demagogije, ne bi tržišta na kojima se prodavala magla.
Prije hilafeta Omer je bio izuzetno imućan, bogat, živio je u raskoši i luksuzu u velikim i raskošnim dvorima, oblačio naskuplja odjela, koristio najbolju kozmetiku, nosio najvrijedniji nakit. Njegov luksuz dosegnuo je vrh, da bi, nakon što je iman zagospodario njegovim srcem, postao sušta suprotnost. Od najbogatijeg postao je najskromniji. Kad? Poslije dolaska na vlast! Današnje vođe, bilo političke ili vjerske, bogate se kad dođu na vlast!
Ta promjena nije nastala zbog straha od bliske smrti, zbog bolesti, zbog starosti. Ne. Promjena je nastala zbog visoke svijesti o preuzimanju emaneta. Svijesti o brizi za druge. Svijesti o odgovornosti. Vlast je donosila izobilje dunjaluka i to onda kad mnoge duše oslabe, pokleknu, kad oslabi iman, kad moć, ugled i oholost zagospodare. Ne. Omer b. Abdul Aziz je baš tad ojačao. Ojačao, jer je znao koliko je tovar težak! Po dolasku na vlast,
Omer je započeo „islah“ popravljanje svega što je pokvareno i poremećeno. Odakle je počeo? Od sebe! Prvo je pogledao u svoje bogastvo, prodao što je mogao i sredstva predao u „bejtul mal“ (narodnu blagajnu). Potom je pogledao u svoju ženu Fatimu, kćer halife Abdul Melika, ženu halife i sestru halife i dao joj da bira između bogastva, raskoši, ugledai lagodna života i života sa njim. Izabrala je život sa njim, pa kakv bude. Nakit i bogastvo je predala u „bejtul mal“, na korist muslimanima.
Zatim je Omer uputio pismo svim činovnicima, koj je ustvari bilo vaz, a u kojem od njih zahtijeva da sva sredstva preko svojih potreba donesu i polože u državnu blagajnu. Onda im je ukinuo sve privilegije, subvencije i povlastice i upozorio da su za vrijeme njegova vođstva jednaki sa ostalim građanima. Potom je prečistio vlast od nesposobnih i neodgovornih, a na njihova mjesta izabrao osobe iz naroda koji su bili od povjerenja i sposobni.
Svakome od njih poslao bi pismo upozorenja i opomene za odgovornost koju preuzimaju na svoj vrat. Svakako da su ovi potezi izazvali negodovanje kod sujetnih i oholih ljudi, pa su koristili njegove rođake da mu preko njih upute zamjerke ili eventualno iznude intervencije preko veze, međutim, Omer je u tome bio žestoko principijelan i dosljedan. Odgovarao bi kur'anskim ajetom:“Reci, ja se bojim jednog strašnog dana, ako budem griješio prema svome Gospodaru“! (al-An'am, 15.).
Tako mu je došao jedan od njegovih bližnjih rođaka i saopštio kako su ljudi ogorčeni na njegove postupke o ukidanju povlastica, a i sam je primao hiljadu dinara od prethodnog halife. Saopštio mu je kako mu amidžići oštro prigovaraju što im ne da subvencije koje im je davao halifa prije njaga, a Omer mu odgovara:“Ja nemam toliko sredstava da im dijelim“, a rođak mu reče da oni ne traže njegova lična, već sredstva iz državne blagajne, na što Omer pocrveni od srdžbe i reče:“Traže narodne pare?! Tako mi Allaha, moji amidžići i najobičniji čovjek iz kranjeg
Magriba su za mene potpuno isti i jednaki kad je narodna blagajna u pitanju“. Svoga rođaka je napomenuo da razmišlja o smrti i susretu sa Allahom, jer:“nikad se smrt ne spomene u oskudici, a da ne poboljša stanje, niti u bogastvu, a da ga ne umanji“! Rođak je tad otišao zadovoljan, jer su Omerove riječi probudile njegovo umrtvljeno srce.
Da. Omer je bio u svakom momentu svjestan emaneta, zato je imao strah iz koga je nikla čestitost i pravednost u svakom pogledu. Njegova osnovna briga je bila kako da narod živi dostojan i imanski život. Njegovo srce je bilo uvijek sa jetimima, sa siromašnima, sa usamljenima, sa zarobljenicima. Njihove potrebe su stalno vrvile njegovom sviješću. To mu nije dalo mira.
Jedne noći se propudio, obavio dva rek'ata, ugasio svijeću i počeo plakati ostavši tako sve do zore. Njegovi jecaji su probudili njegovu ženu, koja ga zabrinuto upita:“Vladaru pravovjernih, šta te to toliko muči“? Omer skrhan od brige i straha odgovori:“Sinoć sam se sjetio svih onih za koje sam pred Allahom odgovoran, zarobljenog, bolesnog, siromašnog, uplakanog jetima, usamljene udovice, zabrinutog siromašnog oca sa puno izgladnjele djece, sjetio sam se i znam da će me Allah za sve njih pitati, a Poslanik, s.a.v.s, mi biti tužilac za njih, kakav ću odgovor i izgovor spremiti. Eto čega me je strah i šta me je čitavu noć lomilo“! Njegova žena Fatima priča, kako bi naveče uzeo abdest, obavio noćni namaz, legao u krevet spominjući Allaha i od umora zaspao, a onda bi skočio poput vrapca, sjeo i počeo plakati, govoreći:“Omere, teško tebi, kako ćeš i sa čim pred Allaha“!? Upitana za njegov ibadet,
Fatima bi odgovarala:“Tako mi Allaha, bilo je ljudi koji su više obavljali namaz i postili od njega, ali velikog mi Allaha, nisam vidjela čovjeka da se više bojao Allaha od njega“! Kad bi spominjao ahiret, o njemu bi govorio kao da stoji na ivici džehennema. Jednom je držao hutbu i kad je proučio ajet:“A naš je i ahiret i dunjaluk, pa vas opominjem vatrom čiji plamen sikti“, jezik mu je tad blokirao, suze ga oblile i nije mogao nastaviti hutbu!
Objavi komentar